Svećenička godina
25. February 2010.
Foto:
nepoznato

Ne znamo tko tako korjenito istinito i pošteno nastupa kada poziva u svoju zajednicu ili udrugu druge osobe kao što to čini Krist Gospodin zovući vjernike u Crkvu svoju, da ga slijede svim srcem svojim i svim bićem svojim. Uvjereni smo da redovnike i svećenike privlači posebnim zovom da ga izbližega prate, tj. da budu s njim i da ih šalje navješćivati Evanđelje drugima. I onda postavlja tri evanđeoska uvjeta i zahtjeva u obliku odreknuća:

     od sebe samoga ili svoga „ja“,

     od svoga tijela ili putenih strasti, i

     od ovoga svijeta ili gramzljivosti za ispraznim bogatstvom.

     Vrijedi o ovim evanđeoskim zahtjevima razmišljati, osobito u okviru „Svećeničke godine“, u ovo korizmeno doba.

     Krist je sam prvi poduzeo i osmislio put križa, od početka do kraja, od Betlehema do Jeruzalema, odnosno do Golgote, iskusivši svu ljudsku patnju odreknuća od svoje ljudske volje prepuštajući se u molitvi i predanju volji Očevoj, uzimajući svaki dan svoj križ odreknućem od obitelji, od kuće, od zemaljskih ugodnosti i dokazujući da sa svojim učenicima može graditi novi svijet na stabilnim standardima povjerenja u Boga. Navješćivao je kraljevstvo Božje koje nije ni u zidinama kuće, ni u kupoli hrama, nego u ljudskome srcu, u duhu i istini! I zato je bio kadar i spreman prespavati a da nema ni kamena pod glavom, odreći se sna da uvjeri onoga starog Nikodema raspravljajući cijelu noć s njime o daru preporođenja. I sutra izići na trg i propovijedati kao da se svu noć odmarao. On je moćan i voljan cijelu noć provesti u molitvi Ocu nebeskomu i ujutro doći u Hram i dočekati jutarnje zorničare ili hodočasnike da im odgovara na pitanja, da im pomogne u čemu ga zamole. Na raspolaganju čovjeku i narodu. I kada je tomu narodu učinio sve što je mogao učiniti: hranio gladne, pojio žedne, ozdravljao bolesne, napose čistio gubave, oslobađao od đavolske sile opsjednute, uskrisivao mrtve, bio je svjestan da će rijetki između privilegiranih i beneficiranih osjetiti i izraziti mu zahvalnost. A gdje je ostalih devet? pitao je nekom zgodom kada je izliječio deset gubavaca (Lk 17,18).

     Uzimamo samo iz Ivanova Evanđelja neke nepojmljive napade, klevete, uvrede na Isusa:  

     Ali njegovi ga ne primiše (1,11),

     nego mu se narugaše: Iz Nazareta da može biti što dobro? (1,46).

     Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime (6,66), napustili zvanje.

     Jedni u narodu govorahu: Dobar je, a drugi: Ne, nego zavodi narod (7,41).

     Rekoše mu Židovi: Sada vidimo da imaš đavla (8,52).

     Jedni govorahu: Ovo je Krist, a farizeji: Mi znamo da je taj čovjek grješnik (7,5).

     Pa onda: ni braća njegova ne vjerovahu u njega (12,10).

     A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti, onoga što ga je Gospodin uskrisio nakon što se Lazar samo nije raspao u grobu!

     Povikaše na javnom suđenju: "Ne toga, nego Barabu" nam oslobodi! A Baraba je bio razbojnik (19,40).

     A vojnici, pošto su razapeli Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše na četiri dijela; svakomu vojniku po jedan dio (19,34).

     I tako bismo mogli još tri puta više navesti raznih bezumnih vrijeđanja i klevetanja. A sve se ove klevete i nabacivanja obistinjuju i danas. Što si dosljedniji istini, to te više napadaju kao lašca! Što se više zauzimaš za ugled i lice Crkve, to više po tebi pljušte kritike i klevete kako tražiš samo svoje interese. I tako to, da ne duljim.

     U današnjem okruženju, pa i u onom katoličkom, kada se javi jedan osmoljetkaš u sjemenišnu gimnaziju ili jedan maturant u bogosloviju da se kao kandidat priprema na svećeništvo, zna biti praćen od nemalena broja onih koji se najprije začude. Zatim zlokomentiraju, pa se podsmjehuju, konačno podruguju i dobacuju pitajući se: kako će on tim križnim putem, bez žene, sam kroz život? Ljudi se ne pitaju kako tolike tisuće, desetci tisuća, tu među nama u Hercegovini, od Trebinja do Duvna i od Grepka do Neum Kleka, sami, neoženjeni, neudate, i to je stanje prihvaćeno kao normalno, a ako ima desetak kandidata za sjemenište ili desetak kandidata za bogosloviju, ili koja stotina svećenika, redovnika i redovnica, koji se iz motiva kraljevstva Božjega daju na taj put, njih dočekuje ulički smijeh i ponižavanje. Zato je taj Božji zov pravi izazov ovomu svijetu. A kada kandidat ustraje na putu križa-zova-odaziva i približava se ređenju: polaže zakletve da će se vjerno i revno Bogu moliti, evanđelje navješćivati, Crkvi ostati vjeran, zakon beženstva i svećeničke čistoće opsluživati, on najbolje zna što znači to odreknuće od sebe, od svoga tijela i od ovoga svijeta. I da nema vlastitoga izbora ni župe, ni službe, ni škole, ni u vlastitoj biskupiji ni u inozemstvu; drugi njime raspolaže, i njegovim sposobnostima i njegovom slobodom! Očito se radi o hrabru odreknuću koje je dokaz prodora onoga svijeta u ovaj svijet, iz nevidljivoga u vidljivi, iz milosti u strasti.

     Velečasni, ne boj se na svome križnom putu! Ne ideš ti prvi u povijesti niti ideš ispred Isusa, nego je on jasno rekao: Pođi za mnom! Kuda ja, tuda ti! Dosta ti je moja milost! A ti se pokaži i izvrši službu koja ti je povjerena. Ne će nas odvesti u jamu! Pa ako nas i odvede u jamu, u grob, on nas je sve kadar uskrisiti u onaj Dan! I o tom Sudnjem danu povezati ovo naše propadljivo smrtno tijelo uz besmrtnu dušu da budu jedno zauvijek, prema zaslugama na ovome svijetu. Isplati se ići križnim putem kojim je Krist prošao jer je to jedina autentična nezaobilaziva dionica svakoga životnog puta. Uostalom, Isus jeobećao svojim učenicima da će u ovome svijetu grcati u nevoljama do grla, da će njegovom snagom biti neustrašivi pa makar ih stajalo glave, ali da će po Božjoj milosti biti duboko sretni u srcu svome!
(Crkva na kamenu, 3/2010., str. 4-5).

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE