Vijesti
06. June 2019.
Foto:
nepoznato

U četvrtak, 6. lipnja 2019., dodana je „Stepinčevim večerima“ još jedna, ugodna i svečana, u Slavonskom Brodu, koje se od prošloga siječnja, na poziv u prvom redu pastira mjesnih Crkava, ali i pojedinih znanstvenih i kulturnih ustanova, upriličuju u raznim gradovima u domovini. Put je biskupa Ratka i njegova suputnika don Željka vodio u župu i svetište Gospe od Brze Pomoći.

Po dolasku biskup je najprije slavio sv. Misu u župnoj crkvi (nekoć sv. Stjepana, danas Gospe od brze pomoći)o, u kojoj je 1843. kršten Josip Stadler, od 2002. Sluga Božji, te nakon sv. Mise sudjelovao u predstavljanju knjige Nada koja ne postiđuje. Predstavljanje su zajednički organizirali Brodski dekanat, Državni arhiv i ogranak Matice Hrvatske u Slavonskom Brodu, odnosno župnik i dekan preč. Ivan Lenić i mr. Ivan Medved, ravnatelj Držanoga arhiva i predsjednik Matičina ogranka, a sve s blagoslovom msgr. Đure Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolite, koji je svojom nazočnošću i završnom riječju počastio sudionike ove duhovne i kulturne večeri.

Na početku susreta, koji se odvijao u župnoj dvorani, svećenike, redovnice i vjernike - štovatelje bl. Alojzija pozdravio je župnik Lenić tumačeći kako je „ovo vrijeme iščekivanja Stepinčeve kanonizacije darovano za njegovo dublje upoznavanje, otkrivanje što je on govorio i što govori nama - Crkvi, narodu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, svima“.

Potom je riječ uzeo msgr. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki u miru, koji je „kao najbolji poznavatelj povijesti đakovačko-osječke nadbiskupije“ govorio o odnosima nadbiskupa Stepinca i ove drevne biskupije, posebno s tadašnjim pastirom biskupom Antunom Akšamovićem (1920.-1951.).

Mr. sc. Ivan Medved predstavio je povijesni dio ovoga značajnog djela o bl. Alojziju, odnosno upoznao nazočne s problematikom nevjerodostojna pisma koje je prvi put u javnosti pročitano na Nadbiskupovu suđenju u Zagrebu, 2. listopada 1946. i koje je od tada sve do danas protivnicima ne samo bl. Alojzija nego i Katoličke Crkve u Hrvata argument osporavanja svetosti Blaženika i Mučenika. U svom obraćanju donio je i neke nove novinarske istupe koji su svjetlo dana ugledali nakon izdanja Nade koja ne postiđuje i koji, unatoč mogućnosti da se upoznaju sa znanstvenim dokazom da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije auktor pisma od 18. svibnja 1943. nego da se radi o falsifikatu, nastavljaju svirati već davno falsificirane note.

Biskup Ratko na ovoj Stepinčevoj večeri progovorio je o Sedam rečenica koje je bl. Alojzije zapisao u svoj Dnevnik, 27. i 28. ožujka 1941. Smještajući ih u kontekst vremena i tadašnjega govora, ni u kojem se slučaju ne mogu smatrati sjenom na svetačkom liku našega Blaženika.

Na kraju nazočnima se obratio nadbiskuup msgr. Hranić, izrazivši zahvalnost biskupu Ratku i svima koji su organizirali i sudjelovali u ovoj duhovnoj Stepinčevoj večeri u Brodu te ohrabrio da se ne trebamo bojati Istine. Naime, „dok nam je kao vjernicima žao što se kanonizacija Blaženika odgađa, mi znamo da će do nje kad-tad doći. U tom razdoblju čekanja uočavamo kako mi sve više i bolje upoznajemo njegov lik i kako se širi i snaži kult Blaženika u našem narodu i osvjetljava se istina i na međunarodnoj razini. Vjerujem da će svima dobronamjernima istina progovoriti, te će kardinal Stepinac i njegov lik izaći sve svjetliji u snazi svoga svjedočanstva Isusu Kristu. Neka ovo naše okupljanje doista bude nama poticaj i ohrabrenje da u duhu Blaženika nastavimo živjeti i svjedočiti. Budimo vjerni Evanđelju“, poručio je nadbiskup Hranić.

Prenosimo Biskupovo izlaganje: 

SEDAM STEPINČEVIH REČENICA U VRIJEME DRŽAVNOG UDARA 1941.

Sveti Otac papa Franjo na povratku iz Makedonije, 7. svibnja 2019., u zrakoplovu reče: „ Irineju i meni jedini je interes istina. I da ne pogriješimo. Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo". Možda je u interesu istine i ovo kratko tumačenje Sedam rečenica Stepinčevih izrečenih u vrijeme Vojnog udara u Beogradu 1941. godine, na kojima se spotiču pojedini klerici i laici Srpske pravoslavne Crkve.

Stepinčeva rečenica, od 27. ožujka 1941., pod dojmom velikosrpske politike sustavno provođene od ujedinjenja kraljevinâ Srbije i Crne Gore s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba pod karađorđevskim žezlom od 1918., a osobito pod šokom Simovićeva vojnog puča u Beogradu u ožujku 1941., zapisana u njegovu Dnevniku glasi:[1]

1. Ako bi pobijedila koncepcija Velikosrba sigurno je da bi bio kraj Katoličkoj Crkvi u Jugoslaviji.

- Nadbiskup se Stepinac raspitao od očevidaca o tijeku dramatičnih događaja u Beogradu u vrijeme ožujskoga prevrata 1941. Vrhuška u srpskoj vojsci već je davno zaključila da rušenjem Regentskoga vijeća sruši i djelo kneza Pavla - Sporazum Cvetković-Maček o uspostavi autonomne Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. Ili, drugim riječima, da silom stvore čistu Veliku Srbiju. Svi su ministri u puču bili sedam sati zatvoreni u generalštabu, a onda je Dušan Simović dekretirao koji će od njih biti ministri, a koji će ostati i dalje u zatvoru.

Politički plan Velikosrba jest ideologija iz Načertanija Ilije Garašanina, ministra unutarnjih poslova Kneževine Srbije, iz 1844. godine, po kojoj bi zemlje: Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Srbija, BiH i Hrvatska do crte Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag tvorile Veliku Srbiju s idealom: jedna vjera, jedan zakon, jedan kralj. Kratkotrajna predratna Banovina Hrvatska, mukotrpno stečena, uvelike je rušila velikosrpsku ideologiju, koja se razvijala i u srpskim kraljevskim dinastijama i u radikalnim političkim glavama i strankama. Što je ta ideologija bivala ugroženija, to se nepopustljivije obnavljala. Ne samo u politici „Srbi svi i svuda“, tezi Vuka Karadžića od 1849., nego i u lingvistici, od Bečkoga dogovora 1851. Ta misao nije prestala do dana današnjega, uključujući i zabranu hrvatskoga jezika za stare Jugoslavije i utapanje u sintagmu srpskohrvatski jezik za nove Jugoslavije, na što nas podsjećaju razni novosadski dogovori i akademski „memorandumi“.

Po takvoj ideologiji, koja isključuje druge nacije i religije sa spomenutih područja, Katolička bi Crkva u najvećem dijelu Hrvatske i drugih zemalja jednostavno nestala. To piše ne toliko Stepinčev proročki duh koliko dah trenutka pod udarom vijesti koje mu stižu na stol 1941. Ne dršće Stepinac zbog nestanka Katoličke Crkve kao takve, jer vjeruje da ta ne će nestati, nego može nestati s područja Jugoslavije, kao što je u povijesti nestala u Maloj Aziji ili u Sjevernoj Africi.  

Ako Stepinca ta razorna ideologija duboko u duši boli, zar ne bi smio ni jauknuti?!  

Tri rečenice, od 27. ožujka 1941., zapisane također u Dnevniku:[2]

 2. - Dok smo se mi [Hrvati] evo tako spremali na proslavu 1300-godišnjice [pokrštenja], klika u vojsci srpskoj porušila je opet sve.

- Godina 1941. trebala je biti veličanstvena Jubilarna 1300. obljetnica početka pokrštenja hrvatskoga naroda, jer su prve veze novopridošlih Hrvata sa Svetom Stolicom počele 641. Tako je nadbiskup Stepinac, u dogovoru s ostalim hrvatskim biskupima, 24. lipnja 1939. objavio opći plan Jubileja kojemu je bila svrha vjerska i moralna obnova naroda s pomoću pučkih misija i duhovnih vježbi. Godina 1940. trebala je biti godina zadovoljštine svega hrvatskog naroda. Papa Pio XII. svojim breveom Cum ex venerablis, od 12. svibnja 1940., odredio je da „sveta godina hrvatskog naroda“ bude od Petrova 29. lipnja 1940. do Petrova 1941. Nadbiskup je svečano otvorio Jubilarnu godinu 1940. u župnoj crkvi sv. Petra u Zagrebu, a trebao je još svečanije zaključiti na Petrovo 1941. u bazilici sv. Petra u Rimu. Bio je predviđen Euharistijski kongres u Zagrebu, od 20.do 22. lipnja 1941., na koji je pozvan Episkopat svijeta.[3]

U međuvremenu nastajala je serija neočekivanih državnih eksplozija: Pristup Jugoslavije Trojnomu paktu, 25. ožujka; Državni udar, 27. ožujka; zatim Najava rata Njemačke Jugoslaviji, 6. travnja; domalo Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja; Pad Kraljevine Jugoslavije, 17. travnja 1941. U takvim potresima nadbiskup Stepinac gleda kako pada ideja o milenijskom Jubileju, jer je hunta u srpskoj armiji porušila sve katoličke zamisli o proslavi.

Ako tako stvari stoje, a stoje, znači li to da nadbiskup Stepinac ne bi smio reagirati na te prevrate ni privatnom bilješkom u Dnevniku gorko žaleći za propašću Jubileja?

3. - Ali iz cijelog ovog čina, tj. drž.[avnoga] udara opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta koji se nikad neće ujediniti dok je jednog od njih u životu.

Ova „dva svijeta“ ne će se ujediniti, razumije se, na bazi ljudske i narodne slobode, na osnovi pučkoga referenduma. Stepinac je doživio prevarantsko političko ujedinjenje 1918., koje je, da bi opstalo, moralo biti potpomognuto centralističkim Vidovdanskim ustavom 1921., apsolutističkom Šestosiječanjskom diktaturom 1929., nametnutim ili oktroiranim Ustavom 1931. Kao posljedica takva prisilna ujedinjenja, a otvorene hrvatske borbe za državnom samostalnošću palo je više državničkih glava: tri hrvatske u Parlamentu u Beogradu 1928. i kraljeva srpska u Marseillesu 1934. Pa i „Sibinjski događaji“ u blizini Broda u kojima je 1935. poginulo 15 hrvatskih seljaka, za koje nitko nije odgovarao, a Stepinac je protumačio pravi uzrok: „neravnopravnost naroda i samovolja žandara“, ulazi u tu borbu za ravnopravnošću dvaju naroda. Nadbiskup je dopustio Mise zadušnice 23. veljače u katedrali.[4]

A Crkve i vjere u procesu takva velikosrpskoga sjedinjenja i čuvanja prisilna jedinstva malo pomažu nakon konkordatske krize od 1923. godine: najprije paraf Konkordata u Vatikanu 1935., zatim izglasavanje Konkordata u Parlamentu 1937. i konačno, umjesto u Senat na ratifikaciju, Konkordat je bačen i pogažen na beogradskim ulicama, ponajviše zaslugom vrhova SPC-a. Prvi je dakle pokus srpsko-hrvatskoga sjedinjenja propao 1941.

Nadbiskup Stepinac, čitajući povijesne događaje, poznavajući mentalitete jednoga i drugoga naroda, doživjevši na vlastitoj oži to narodno jedinstvo kao hegemonističku i unitarnu prevlast Srba, samo konstatira da su Hrvati i Srbi dva svijeta koji se svojom političkom voljom ne će ujediniti, kao što su i u prošlosti imali svaki svoju zasebnu povijest u zasebnoj vjeri i kulturi. Poslije će dodati da ih samo Svemogući može sjediniti.     

4. - Duh bizantinizma je nešto tako grozno, da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi. Za nas je [katolike] to nešto ne pojmljivo, da se ugovori i obaveze kidaju bez ikakvih skrupula.

- Bizantinizam ovdje nije shvaćen u smislu sudbine bizantskih careva, koja im je bila raznolika: „Od 109 suverenâ dvadeset i tri bila su ubijena. Dvanaest ih je umrlo u samostanu ili zatvoru. Tri su umrla od gladi. Osamnaest ih je bilo osakaćeno kastriranjem, vađenjem očiju, ili rezanjem nosa ili ruku: a, osim trideset i četiri koji su umrli u svojim posteljama i osam poginulih u ratu ili nesreći, ostali su [njih 11] bili otrovani, zadavljeni, probodeni, bačeni s vrha nekog stupa ili sramotno protjerani.

Ukupno je u 1058 godina [395.-1453.] bilo 65 dvorskih, uličnih ili vojnih revolucija, te 65 svrgnuća s prijestolja“.[5] Dakle 42 cara umrla naravnom smrću ili poginula u ratu ili u nekoj nesreći, a 67 (ili više od tri petine) preminulih zbog izravna nasilja drugih, bližnjih na dvoru. Velim da se pod bizantinizmom ne misli u prvom redu na ove „intrige i podvale“ careva koji su padali s prijestolja, jer takvih škandala bilo je na svim zemaljskim dvorima, nego je bizantinizam shvaćen kao mješavina političkoga i pravoslavnoga antirimskoga milenijskoga kompleksa.

Pod bizantinizmom misli se na ono što je patrijarh Varnava  još 1932. godine rekao: „Rimokatolička crkva i vera su parazitstvo koje je bilo i ostaje najvećom nesrećom u istoriji hrišćanstva“,[6]  a pogotovo ono što je 1937. - četiri godine prije Stepinčeve navedene rečenice - izrekao o Konkordatu sa Svetom Stolicom: "Iz sasvim nepoznatih razloga i nikom nedokučivih uzroka oni su [srpski političari] napravili ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale. Tim ugovorom oni hoće da dovedu do triumfa toga poglavara na Balkanu, za kojim on teži hiljadu godina. Protiv toga crnog poglavara i njegove jezuitske vojske borili su se najpre vizantijski patrijarsi i carevi. Kad je njihovo oružje malaksalo, borbu su prihvatili naši slavni Nemanjići na čelu sa Sv. Savom. Kad je srpsko carstvo palo i na Kosovu i sami Turci su se borili protiv latinske najezde na Balkan[7] 

Patrijarh Varnava prekorava Srbe koji su napravili ugovor s crnim poglavarom dvaput tako nazvanim, što čitatelja podsjeća ne na biblijsku evangelizaciju nego na crnu sataniku. Protiv toga crnoga poglavara i njegove crne jezuitske vojske borili su se bizantski patrijarsi i carevi, zatim slavni Nemanjići i napokon Turci!

Kako su se borili? Što misliš je li bilo „intriga i podvala“ da se sruši Konkordat i ne dođe do "triumfa" Papina na Balkanu, tj. do ravnopravnosti katoličke vjere s pravoslavnom vjerom? Zar to Stepinac ne smije ni konstatirati, o čemu je Biskupska konferencija tada - 1938. godine - upozorila i Papa kralju o tome pisao?

Stepinčeve tri rečenice, od 28. ožujka 1941. također u Dnevniku upisane.[8]

5. - Shizma [Istočni raskol] je najveće prokletstvo Evrope skoro veće nego protestantizam.

Riječ je o bolnoj činjenici Istočnoga raskola 1054. godine i zapadne „reformacije“ od 1517. nadalje. Shizma je prema kanonskom pravu raskol, nepriznavanje zakonite crkvene vlasti. Ovdje se misli na Istočni raskol (shizmu) koji je podijelio Europu na Zapadnu i Istočnu i donio joj prokletstvo nejedinstva, razdor koji traje već drugo tisućljeće, premda Katolička Crkva i pravoslavlje imaju prvih sedam koncila zajedničkih i možda više od 90% zajedničkoga sadržaja biblijskoga, patrističkoga, sakramentnoga, liturgijskoga, duhovnoga.

Protestantizam je odcijepio dijelove Zapadne i Sjeverne Europe od katoličanstva i doveo do izumiranja kršćanstva u tim krajevima u naše vrijeme. Protestanti nisu zadržali apostolsko nasljedstvo, tj. sveti red Episkopata (rukopoloženje) i Euharistiju, pa u kanonskom smislu njihove denominacije nisu Crkve, nego samo crkvene zajednice.

Stepinčeva usporedba katastrofalnih posljedica koje su kršćanskom svijetu donijele podjele u XI. i XVI. stoljeću može biti subjektivna, može biti čak i netočna, ali sama po sebi ona je samo bolna konstatacija, a ne izraz osude pravoslavlja ili srpskoga naroda. Uostalom to prokletstvo, i napismeno izraženo u međusobnim anatemama 1054. u Carigradu, visjelo je i nad Rimom i nad Carigradom 911 godina, tj. sve od tada do 1965. godine kada su ga zajedničkom izjavom uklonili sv. Pavao VI., papa u Rimu, i patrijarh Atenagora I. u Carigradu, pet godina nakon što je Stepinac preminuo.

Nadbiskup nije imenovao prokletstvom ni Srbe, ni Srpsku pravoslavnu Crkvu, ni pravoslavce, nego događaj raskola koji uostalom, unatoč uklanjanju anatema, još uvijek traje i koji je zaprjeka zajedničkom kršćanskom svjedočenju, zajedničkom bogoslužju, pa i zajedničkoj molitvi. Da ne govorimo o pogoršanju ekumene razdorom u okviru suvremena Pravoslavlja.

6. - Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.

Iz duha bizantinizma Stepinac logički dosljedno izvodi da u takvu okruženju nema morala, načela, istine, pravde ni poštenja. Ova Nadbiskupova rečenica s pet istaknutih nedostataka u srpskom državnom vodstvu toga vremena, osobito u prevratu, koji je svojski podržala srpsko-pravoslavna hijerarhija, odnosi se na prošlost i tadašnjost, a ne na budućnost.  

Kao građanin i Hrvat Stepinac se nije slagao ni s pristupom Jugoslavije Trojnom paktu, ni s pučistima u Beogradu, pa o njihovu preuzimanju vlasti 27. ožujka 1941. bilježi u Dnevnik: „Položaj je za Hrvate upravo grozan. Od Hitlera nemaju se dobru nadati. Od Velikosrba također ničemu dobru.“  Dokaz? – Sve nepravde, nemoral, nepoštenje, što se događalo od 1918. do tada!

Patrijarh Gavrilo Dožić 27. ožujka 1941. izjavljuje na beogradskom Radiju, a prenose i radio-postaje u Zagrebu i u Ljubljani: „Pred našu naciju ovih je dana sudba postavila pitanje: kome će se privoleti carstvu? Jutros u zoru na to pitanje dat je odgovor: privoleli smo se carstvu nebeskom, tojest carstvu Božjem istine i pravde, narodne sloge i slobode.[…] Proviđenje nas je upravilo na pravi put, koji je Sveti Sava davno i davno ukazao Srpskom narodu. Bog Pravde, koji nas je do sada čuvao od propasti, čuo je glas i molitve naše, i ponovno nas je spasao od stramputica i skretanja sa našeg nepromenljivog istorijskog puta“.[9]

Patrijarh Gavrilo ponosno ističe da su Srbi privoljeli „carstvu Božjem istine i pravde“, pozdravljajući i blagoslivljajući Vojni udar 27. ožujka 1941. To Stepinac nije smatrao Božjim djelom, zato ističe suprotno: „nema istine, nema pravde“. Dokaz? - Stepinac bilježi: „Iz sastava vlade vidi se da su hrvatski ministri samo figure, a da su de facto vlast preuzeli Velikosrbi i da kane u rat s Njemačkom“. Stoga Nadbiskup zaključuje: „Jedno je sigurno. Idemo ususret najcrnjim danima“. Što je i bila istina. Njegovi privatni dnevnički zapisci o Velikosrbima, srpsko-pravoslavnoj hijerarhiji i o raskolu ne mogu se promatrati izvan toga povijesnog konteksta.

7. - Sve u svemu Hrvati i Srbi dva su svijeta sjeverni i južni pol koji se nikad neće približiti osim čudom Božjim.

Dva puta u dva dana Nadbiskup spominje da su ta dva naroda dva svijeta, od kojih svaki gravitira svomu epicentru, Hrvati katolici Rimu, a Srbi pravoslavci Carigradu ili Moskvi. Vidimo i danas svu muku podijeljenosti i razlaza! Na ljudskom iskustvenom planu nema ujedinjenja tih dvaju naroda, ali Svemogući i Sveznajući Bog može učiniti čudo.

U zaključku: Sveta Stolica kanonizacijom Stepinca ne proglašava svetima Stepinčeva politička stajališta i pojedine rečenice, nego svetost njegova života i gleda je li se on u takvim izjavama i ponašanjima udaljio od Evanđelja. Ovo je sve pomno proučeno za beatifikaciju i nađeno da je u redu… imajući u vidu povijesni i politički kontekst međuraća, rata i poraća, imajući pred očima „ekumenske“ odnose toga doba pa i između Svete Stolice i pravoslavlja.

Drugi vatikanski koncil traži od katolika da se u odnosima prema drugim kršćanima drže triju ekumenskih pravila: 1. Uklanjanje uvrjedljivih riječi, sudova i djela na račun drugih; 2. Uspostavljanje religioznoga dijaloga među vrsnim stručnjacima i 3. Preispitivanje svoje vlastite vjernosti Kristu![10] I katolici se uglavnom drže tih koncilskih pravila: ako neki odviše ne ekumeniziraju, barem ne vrijeđaju.

A u odnosu na Stepinca, prvo, ne može se pretendirati da se u godini 1941. primjenjuju neke ekumenske upute iz dekreta Unitatis redintegratio iz 1964. godine. Unatoč tomu Stepinčeve su rečenice i suzdržljivije i mudrije od rečenica i patrijarha Varnave 1932. i 1937. i patrijarha Gavrila 1941. Podsjetimo i na Stepinčev slavni govor na žalosnom procesu, 3. listopada 1946. prigovarajući komunistima: „Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? […] Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?“[11] Iz Stepinca, dakle, ne izbija govor mržnje prema pravoslavlju, nego kritika političkoga velikosrpstva! Drugo, Katolička je Crkva s Pravoslavnim Crkvama uspostavila teološki dijalog od 1980. godine i došlo se na temu Papina primata, i u povijesnom i u dogmatskom pogledu. I stalo se na Ravenni iz 2007. Katolici, očito, nisu zakočili. Treće, konačno, svi katolici u Tjednu molitve za jedinstvo kršćana imaju izvrsnu prigodu ispitati svoju vjernost Kristu i u tom duhu.

Ne znam zašto se ovoliko preznojavam i naprežem da pokažem da je Sedam rečenica Stepinčevih iz 1941. posve shvatljivo i protumačivo u kontekstu vremena i prostora, umjesto da se pozovem na suvremeni primjer gdje današnji srpski patrijarh Irinej izjavljuje u Beogradu, 24. listopada 2017.: „Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Vojvodini, bilo Crnoj Gori i u drugim mestima“. Od Vukove teze Srbi svi i svuda! do Irinejeve proteze Srbija posvuda! živimo u ovom kružnom toku 175 godina da se ova „dva naroda“, „dva svijeta“ stope u jedan narod. Patrijarh optužuje Crkvu u Hrvatskoj i njezine biskupe, govoreći toliko puta i bez načela, i bez istine, i bez pravde, a poziva tu istu Crkvu da „podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vere“. Biskupi su ga 18. studenoga 2018. u pet točaka napismeno bratski pozvali na ekumenski dijalog.[12] Neka odgovori on, Sveti Sinod ili Sveti Arhijerejski Sabor. I neka se razvije kršćanski dijalog „u duhu i istini“ (Iv 4,23) između HBK i SPC, te između SPC i Svete Stolice, u povjerenju i želji da se dosegne doista sva istina o prošlim događajima! Klevetom se ljudski odnosi truju, a istinom se iscjeljuju. Uvjereni smo da je blaženi Stepinac bio suradnik Istine i svjedok Evanđelja ljubavi te da je za tu Istinu i Ljubav i život svoj mučenički položio.

Blaženi Mučeniče, u Bogu blaženuj i vjekuj i kod Boga nas moćno zagovaraj!

 


[1] Dnevnik, svezak IV., str. 172.

[2] Dnevnik, svezak IV., str. 173.

[3] Positio, I., str. 206-208; III., I., str. 381-382.

[4] M. Artuković, „Nadbiskup Stepinac o Sibinjskim žrtvama“, u: Diacovensia, 4/2018., str. 583-607.

[5] R. Guerdan, Byzance, Pariz, 1973., str. 231, navedeno u: B. Anzulović, Mit o nebeskoj Srbiji, Zagreb, 2011., str. 35.

[6]  N. ŽUTIĆ, Kraljevina Jugoslavija i Vatikan: Odnos jugoslovenske države i rimske Crkve 1918-1935, Beograd, 1994., str. 391-392, 

[8] Dnevnik, svezak IV., str. 176.

[9] Memoari patrijarha srpskog Gavrila, Pariz, 1974., str. 399:

http://www.27mart.com/images/File/Memoari%20patrijarha%20Gavrila%20II%20deo.pdf

[10] Dekret o ekumenizmu, br. 4.

[11] A. Benigar, Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 587.

[12] Glas Koncila, 7/2019. 3. veljače, str. 4-5.

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE