Propovijed don Pere Miličevića u mostarskoj kaatedrali na Misi Večere Gospodnje, 24. ožujka 2016.
S ovom svetom Misom u spomen Posljednje večere ulazimo u sveto Vazmeno trodnevlje. Danas, na Veliki četvrtak Crkva se spominje niza otajstvenih događaja neposredno pred Muku Gospodina našega Isusa Krista. Svoju Posljednju večeru Isus je učinio u sklopu živdovske Pashe koja je označavala prijelaz iz egipatskog ropstva u slobodu obećane zemlje. Pasha se slavila u zajedništvu obitelji kada su svi bili na okupu, a slavljenje je imalo svoj uhodan obred i raspored. Predvodio ga je domaćin koji bi na početku blagoslovio čašu vina i pružio sustolnicima da piju po redu. A onda je slijedilo čitanje ulomaka biblijskih tekstova i tumačenje izlaska iz Egipta: “Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljenja do koljena.. Toga sam naime dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske" (Izl 12,14.27). Nakon blagovanja janjeta, gorke trave i beskvasna kruha pjevalo se: “Silna nam djela učini Gospodin”. U takvu ambijentu Isus je slavio svoju Posljednju večeru na kojoj je ustanovio dva sakramenta: Euharfistiju i Svećenički red. Ove noći, naime, Isus je ustanovio sakrament Euharistije i Svetoga reda, dao novu zapovijed ljubavi, pripremio učenike za konačan događaj. A samu posebnost ove večeri i ovoga slavlja možemo otkriti i u ponuđenim liturgijskim čitanjima koja sažimaju osnovni razlog posebnosti i onoga Velikog četvrtka i ovoga Velikog četvrtka. Stoga bismo večeras željeli razmatrati tri događaja, tri stvarnosti ovoga svetoga dana, današnjega Evanđelja, a to je ustanovljenje sakramenata Euharistije i Svetoga reda, te pranje nogu.
Važnost jela i odijela - Euharistija
Kada nas netko pozove na večeru, na svadbenu večeru, na kraljevsku večeru, prvo što vjerojatno pomislimo jest: što obući? Osjećamo se počašćenima tako da samo razmišljamo kako ćemo se predstaviti drugima. Uzmimo primjer da vas pozove predsjednik. Kako biste se osjećali? Razdragano. Žene bi izvukle iz ormara najljepše haljine, muškarci bi usjajili svoje cipele i obukli odijela koja su inače u ormarima za posebne svečanostima, a djeca bi obukla onu obuću i odjeću koju samo jednom godišnje smiju nositi. E tako bi smo se mi vjerojatno ponašali i ponašamo se. No što kada bi nas Bog pozovao, kao što je pozvao i svoje apostole, na svoju večeru, i to ne bilo koju, nego na Posljednju večeru? Na ovo pitanje svatko od nas treba Bogu dati odgovor jer se upravo nalazimo na toj Isusovoj, Božjoj Posljednjoj večeri. Večeri koja je posebna, jedinstvena...Na toj večeri prije otprilike prije 2000 godina bila su pozvana dvanaestorica apostola. Na toj posebnoj večeri Isus se darovao njima, ali i svima nama, ne samo za taj trenutak nego zauvijek. Iako nam evanđelist Ivan ne donosi ovaj dio samoga događaja, to nam donose ostala trojica evanđelista u svojim izvješćima, na toj posebnoj večeri Isus je slavio svoju Posljednju večeru na kojoj je ustanovio Euharistiju. A što je to Euharistija? Sveta Misa ili Euharistija jest najuzvišenija žrtva kojom nam se Krist daruje da zauvijek budemo s njime. Euharistija je spomen-čin Isusove muke. To je sam Isus na oltaru koji se žrtvuje za nas kako bismo mi imali život vječni. Ona je naš početak i naš kraj. Naime Isusove su riječi tako jasne i obvezatne: tko bude jeo moje tijelo, imat će život, život u izobilju, život vječni. Možemo reći zajedno s Drugim vatikanskim saborom koji u konstituciji o svetoj liturgiji kaže da je Euharistija: „izvor i vrhunac, tj. početak svega i kraj svega čemu težimo.“ Naime Sveta Misa ili Euharistija jedna je od najuzvišenijih tajna naše vjere, sakrament nad sakramentima – otajstvo nad otajstvima. Ona je najspasonosniji sakrament koji također lijek protiv grijeha, povećava krjeposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova. Tu smo tajnu pozvani pohađati redovito, primati često i slaviti svakodnevno. S najvećim poštovanjem kako i dolikuje ovomu sakramentu.
Svećenički red
Kada nas netko pozove na večeru, na svadbenu večeru, kraljevsku večeru, odnosno kada nas Gospodin pozhove na Euharistiju, onda netko mora i servirati. U ovome slučaju onaj koji servira i poslužuje predstvalja onoga koji se daruje za tu večeru. A tko je to tko servira i predstavlja gospodara? To je svećenik. On je služitelj Euharistije, Isusove večere. Stoga nema svećenika bez Euharistije, kao što nema ni Euharistije bez svećenika. Svećenik priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava vjernike i svijet. Sveti je red sakrament po kojemu se u Crkvi do svršetka vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima: to je dakle sakrament apostolske službe. A sama riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela, društva, ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači ređenje ili uključivanje u neki ordo ili red. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto Pismo, naziva od drevnih vremena redovi (grč. taxeis, lat.ordines): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), ordo presbyterorum (prezbiterski red), i ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine poprimaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…A uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio,vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament. Apostol naime kaže: “Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” [2 Tim 1,6 sl.; usp. 1 Tim 4,14]. Zahvalimo Gospodinu za dar svećeništva i molimo ga da našemu vremenu podari brojna duhovna zvanja. Jer mi često znamo kritizirati svećenike ne poznajući ih jer kao što kaže tekst don Maria Gattia:
– Ako propovijeda koju minutu više, onda je brbljavac.
– Ako za vrijeme propovijedi govori glasno, onda viče.
– Ako ne govori glasno, onda se ništa ne razumije.
– Ako ima vlastit auto, onda je svjetovan i kapitalist.
– Ako nema vlastita auta, onda nije suvremen.
– Ako obilazi svoje vjernike izvan župe, onda je skitnica.
– Ako često obilazi obitelji, onda ga nema nikad kod kuće.
– Ako ostaje u kući, onda nikad ne obilazi obitelji.
– Ako govori o milostinji i nešto traži, onda samo misli na novac i kako doći do njega.
– Ako ne organizira slavlja, izlete, susrete, onda u župi nema života.
– Ako ispovijeda polako, onda ne zna nikako završiti.
– Ako ispovijeda brzo, onda ne zna slušati.
– Ako svetu Misu započinje točno na vrijeme, onda mu sat ide naprijed.
– Ako malo kasni, onda uvijek gubi vrijeme.
– Ako uređuje crkvu, onda samo beskorisno baca novac.
– Ako ne uređuje crkvu, onda sve zapušta i sve će propasti. (...)
– Ako moli u crkvi, onda nije čovjek od akcije.
– Ako ne moli u crkvi, onda nije čovjek Božji.
– Ako se zanima za druge, onda gura nos tamo gdje mu nije mjesto.
– Ako se ne zanima za druge, onda je sebičan.
– Ako govori o pravdi, onda se bavi politikom.
– Ako se trudi biti razborit, onda je desničar.
– Ako ima hrabrosti, onda je ljevičar.
– Ako je mlad, onda nema iskustva.
– Ako je star, onda je izvan vremena.
– Ali ako svećenik umre, nema nikoga tko bi ga zamijenio.
Pranje nogu
Isus pere noge svojim učenicima. Ovim činom počinje drugi dio Ivanova Evanđelja. Isus se objavljuje prijateljima. U prvom se dijelu Isus objavljuje Židovima, ali "k svojima dođe i njegovi ga ne primiše". Ima u ovom Isusovu činu nekih izričaja koje je teško shvatiti. Tako čitamo Isus "ustade od večere" da učenicima opere noge. Zbilo se to neposredno prije blagovanja. Isus kao da je želio učenike nekako uznemiriti. Zašto je to Isus učinio? Odgovor pronalazimo u rečenici: „Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“. Stoga i pita apostole nakon pranja: "Razumijete li što sam vam učinio"? Jer ovo što smo sada čuli u Evanđelju, suprotno je logici našega ljudskog i zemaljskog naravnog razmišljanja gdje manji služi većemu i slabiji jačemu, gdje su oni posljednji prepušteni sami sebi, gdje siromašni gotovo poput robova moraju ugađati bogatima za svoju koricu kruha. Ako bismo to tako gledali, onda po zakonima ovoga našega svijeta, ljudi bi poput podanika trebali ponizno klečati pred Bogom i moliti za smilovanje, no Božji zakon je malo drugačiji. Po tome Božjem zakonu, sam Bog kleči pred ljudima i služi im. On čisti nas od grijeha, istjeruje sotonsku silu, učenicima je za večerom oprao noge, prima sramotni križ. "Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, vama perem noge, treba da i vi jedni drugima perete noge." "Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što ja vama učinih." Ne u smislu da oponašamo taj čin, nego da "činimo" ono što je Isus činio cijeloga svoga života, posebno u svojoj muci, smrti i uskrsnuću; da budemo svojim činima objava Boga koji je ljubav; da budemo kao sv. Franjo koji ljubi gubavca, kao sv. Vinko Paulski, kao sv. Kamilo de Lellis, kao blažena Majka Terezija iz Kalkute, i nebrojeni drugi apostoli ljubavi, dobri Samarijanci; da shvatimo da je ljubav bitna oznaka kršćanstva. Ne samo večeras, ne samo sutra, nego uvijek i svima. Amen.
