Vijesti
04. May 2019.
Foto:
Šibenska biskupija

Šibensko predstavljanje Nade koja ne postiđuje otvorio je domaćin, msgr. Tomislav Rogić, mjesni biskup, izrazivši zadovoljstvo što je blaženi Alojzije prvi otvorio vrata novouređena biskupijskoga Interpretacijskog centra šibenske katedrale. 

Potom su riječ uzeli msgr. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, koji je govorio o zauzimanju nadbiskupa Stepinca za ponovnu uspostavu Ninske biskupije, i Ivan Balta iz Splita, koji je na doista proučen način prikazao doprinos biskupa Perića u otklanjanju svake mogućnosti da bi Alojzije Stepinac bio auktor pisma od 18. svibnja 1943., na osnovi kojega su tijekom vremena neprijatelji Stepinca i Crkve izvodili razne teorije i podizali optužnice o tobožnjoj Stepinčevoj krivnji i necrkvenu ponašanju u doba Drugoga svjetskog rata.

Glazbeni dio pripao je „Pivačima sv. Jakova“, koje je prije 10 godina osnovao msgr. Marinko Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije. Oni su virtuozno izveli tri skladbe: Gospodin je pastir moj, Izliči me i Bože, čuvaj Hrvatsku! 

Biskup Ratko na ovoj je Stepinčevoj večeri uspoređivao kršćanske likove svete Monike i sretne Barbare odnosno Monikina sina svetoga Augustina i Barbarina sina blaženoga Alojzija.

Donosimo kraćeno biskupovo izlaganje: 

1. - Sv. Monika rođena je 331. god. u Tagasti u Numidiji, Sjevernoj Africi, današnjem Alžiru, od kršćanskih roditelja. Krštena i kršćanski odgojena. „Odgojila ju je u strahu tvome šiba Krista tvoga, stega Jedinorođenca tvoga u vjernoj kući“.[1]

1. - Barbara Penić rođena je u Krašiću, 1868. god. u obitelji katoličkih roditelja. Krštena i odgojena u tradicionalnom katoličkom nauku i moralu, i u takvoj zdravoj pobožnosti živjela svega vijeka svoga.

2. - U mladosti, kao djevojka, Monika se neko vrijeme odala  piću.[2] Počela kao djevojče iz obijesti, a nastavila kao djevojka iz pohotljivosti. Kada bi silazila u podrum po vino, nije propuštala priliku da  „gotovo punu čašu vina popije“, pa onda drugima nalije. Sve dok je kućna sluškinja u jednoj svađi nasamo nije nazvala „vinopijom“.[3] Od te se uvrjede tako ukočila da se vina okanila.

2. - Djevojka od 18 godina, Barbara se udala za bogata vinogradara, koji je imao godišnje po 300 hektolitara vina. Ona nikada nije pila vina. Ona će pokazati da može ne samo bez vina, nego da može postiti od mesa i da tri dana u tjednu može živjeti o kruhu i o vodi. I to ne jedan tjedan nego 2.600 tjedana odnosno gotovo 50 godina. Vidiš li koliko je izdržljiva, jaka žena.

3. - Monika se udala 353. god. za Patricija, rimskoga službenika, poganina. Čini se da nisu bili rimskih, nego numidijskih korijena. Ona je kao uvjerena kršćanka željela svu novu obitelj privesti Kristu, i to svojim „krjeposnim životom“.[4] Prava misionarka. A imala je muke, osobito s mužem i svekrvom. Ali je i jedno i drugo prihvatilo kršćanstvo, što je bila velika utjeha za Moniku.

3. - Barbara se udala 1885. god. za Josipa Stepinca, bogata udovca. Njezin je muž bio oženjen Marijom Matko, koja je također bila udovica ali bez djece. Kada joj je muž umro, udala se za  Josipa s kojim je u 8 godina (1877.-1885.) rodila četvero djece. I umrla. Oboje novih supružnika, Josip i Barbara, bijahu hrvatskoga korijena i katoličkog odgoja s pohađanjem sv. Mise i molitvom.

4. - Troje djece. Moniki su bile 22 godine kada se vjenčala s Patricijem. Prvoga je rodila Augustina, 13. studenoga 354. A zatim sina Navigija i kćer Perpetuu. Poslovica kaže: „Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš“. Ovdje bi se moglo slično reći: Monika je troje djece rodila, stoga tri majke vrijedi! Djeca nisu bila krštena u djetinjoj dobi. Otac nije dao: krstit će se kad odrastu.

4. - Dvanaestero djece prošlo je kroz kuću Josipa Stepinca: četvero od Mare, osmero od Bare. Bara je rodila 3 kćeri i 5 sinova. Peto je po redu njezino a deveto Josipovo dijete bio Alojzije, rođen 8. svibnja 1898. u Brezariću. Čak 12-ero djece nju je moglo zvati majkom. Barbara 12 majki vrijedi, eto 4 puta više od sv. Monike. Sva djeca: kako rođena, tako i katolički krštena i u vjeri rasla.

5. - Molitve dosadne. Patriciju, čovjeku žestoke naravi, bile su dosadne Monikine molitve, ali je prema njoj uvijek imao poštovanja, samo ne toliko da bi je poslušao i krstio se na vrijeme. Nevjesta je imala nevolje i sa svekrvom, pogankom.  Ali nakon što su sluškinje bile išibane zbog svojih zlih jezika, kojima su prenosile nevjerojatne priče svekrvi o nevjesti, njih su „dvije živjele u divnoj međusobnoj ljubavi i slozi“.[5]

5. - Molitve korisne. Josip se muž radovao da mu je supruga Bara pobožna i u tome je poštovao i nju i njezine molitve i postove. Odobravao njezin odgoj djece u vjeri i poštenju. Samo neka je i radina na prostranu imanju! A kućni je domaćin znao odgovorno zaposliti sve članove obitelji. I svima pravedno određivao pojedine posjede za života. Samo radi i zaradi i imat ćeš svega, obećavao je svima.

6.- Ona vjerna – on nevjeran. Monika je uspjela upisati u katekumene Augustina kao dječaka, koji se bio razbolio. Ali čim je dječak prizdravio, otac mu nije dao da se krsti. Supruga je Monika bila vjerna svomu mužu u bračnome životu, a Patricije njoj nije. Za njega je preljub bio normalan odnos i nije se obzirao na Monikinu tugu i žalost. A ona je mudro šutjela i Boga molila da providi na svoj način.[6] Velika joj je utjeha bilo krštenje Patricijevo, godinu dana prije smrti. Muž je umro, a Monika je odlučila ne udavati se, nego se posvetila svojim sinovima.

6. - Uzajamna vjernost. Josip je Barbari bio vjeran muž, ona njemu na isti način.  A ona je posebnu vjernost pokazala Bogu: sutradan po Alojzijevu rođenju, bilo je njegovo krštenje u krašićkoj crkvi Presvetoga Trojstva, 9. svibnja 1898. god. Župnik Stjepan Huzek odazvao se pozivu obitelji na krstitke. Gledajući maloga u kolijevci, u šali reče da bi mališan mogao biti svećenik. Ta se riječ poklopila s Barbarinom željom da ima sina svećenika. Ona u duši odluči da će se moliti i postiti da Alojzije postane svećenik. Obećano - učinjeno.

7. - Tagasta – Madaura. Augustin je, nakon školovanja u rodnoj Tagasti, poslan u susjednu Madauru, 370. god. na „učenje književnosti i govorništva“.[7] Poganski je živio, što je majku duboko pogađalo. U Madauri nije ostao ni godinu dana. Pred njim su se otvarali izgledi daljnjega studija, ali morao se vratiti u Tagastu iz novčanih motiva. Majka ga je opomenula da ne griješi bludno. Ona je molila jednoga biskupa da pozove i porazgovori s Augustinom. On joj je odgovorio: „Odlazi od mene, tako ti života! Nemoguće je da propadne sin tolikih suza“.[8]

7. - Krašić – Zagreb. Alojzije je odličnim uspjehom završio  4 razreda osnovne škole u Krašiću (1905.-1909.). Roditelji su ga poslali u Nadbiskupski orfanotrofij, uz mjesečno plaćanje, u Zagreb. Pohađao je gimnaziju na Gornjem gradu. Završivši 6. razred, spontano se prijavio se u sjemenište i nastavio gimnaziju. Nitko radosniji od majke Barbare. Kao da sve ide po redu kako ona majčinski zamišlja. Barbara je imala veliko povjerenje u svećenike koji su odgajali i poučavali Alojzija u sjemeništu. Otac je bio moćan plaćati sinu školarinu. Alojzijevo vladanje – uzorno.

8. - Više školovanje - Kartaga. Iste god. 371. Augustin prelazi na studij govorništva u Kartagu. Međutim, koliko je student inteligencijom bio talentiran, toliko je ćudoredno bio korumpiran. Tu se upustio u raskalašen velegradski život: užitak, piće i pokvareno društvo. Poslije će skrušeno priznati: Nema grijeha koji počinio nisam. Ako nisam, onda ili nisam znao za nj, ili nisam imao vremena da ga počinim. 

8. - Ratna vojska – Karlovac… Italija. Nakon ratne mature, 1916., Alojzije je kao punoljetan mladić pozvan u vojsku. Pripremio se za časnika austro-ugarske vojske. Ratno određište: sjeverna Italija. Bio je to za majku šok i kušnja: Ona ne propušta molitve, a još manje postove. Alojzije je vidio u vojsci svakovrsna nemorala, ali on se držao kršćanskog odgoja kako ga je primio u svojoj obitelji i u zagrebačkom sjemeništu.

9. – Ranjen i zarobljen grijehom. Augustin opisuje svoj grijeh pred Bogom: „Usudio sam se također kod svetkovanja tvojih svečanosti među zidovima tvoje crkve gajiti požudu i ići za plodovima smrti“.[9] Iz ovog se razabire da je išao u crkvu da požudno griješi. Tu je kao 18-godišnjak upoznao neku „posvećenu djevicu“, izvukao je iz samostana i s njom imao sina Adeodata, 372.[10]  S njom se nije mogao vjenčati kao s vječno zavjetovanom, po tadašnjem civilnom i crkvenom zakonu.

9. – Ranjen i zarobljen na bojištu. Ljeti 1918. god. pokraj časnika Stepinca pala je granata i ostao je zatrpan zemljom. Svi su mislili da je mrtav. Čak su javili  telegramom u Krašić da je poginuo. Župnik je odslužio Misu zadušnicu, ali mami Barbari sve nešto kazuje da je on živ. Nakon mjesec dana Crveni križ donosi vijest da je Alojzije, doduše, ranjen i zarobljen, ali živ. Bogu hvala, uzdiše majka Barbara i s još većim pouzdanjem nastavlja s molitvama i postovima.

10. - Kartaga – Tagasta - Kartaga. Augustin je u Kartagi proveo tri godine (371.-373.) i vratio se u Tagastu, ali ga majka nije htjela primiti u kuću. Sve protiv čega se ona kršćanski borila, on je to poganski ostvario: ima ženu priležnicu, i to bivšu posvećenicu, eto svetogrdnik! Ima izvanbračna sina, eto razbludnik! Ipak se tijekom vremena mati Monika smilovala pa ga je pripustila k „stolu“. Otvorio je školu u Tagasti i poučavao, ali mu učenici nisu htjeli plaćati. Opet se vratio u Kartagu, gdje se zadržao osam godina (375.-383.).

10. – Krašić – Zagreb – Krašić. Od 1916. do 1924. Alojzije ne misli na bogosloviju. Najprije se 1919. upisao na agronomiju u Zagrebu. Nakon 1. semestra vratio se kući. Mami drago da je prekinuo tu agronomiju, sve misli da će on ipak na bogosloviju. Potkraj 1923. god. Alojzije se javlja Mariji Horvat  i nudi joj ženidbu. Majka vidi da ne ide po njezinu postu. Marija prihvaća ponudu, ali nakon susreta i pisamskog upoznavanja ona odustaje. Vraća prsten Alojziju, koji u travnju 1924., vraća  svih 12 pisama Mariji po svojoj majci, koja u svemu vidi prst Božji.

11. - Iz Kartage u Rim, God. 383. s Kartažankom i sinom preselio je u Rim. Bila je pošla s njime i majka, ali on ju je prevarantski ostavio na afričkoj obali Sredozemlja, a on lađom otplovio.

U Rimu otvara školu govorništva, ali ga učenici varaju, ne plaćaju mu pouke i napuštaju ga. Ostaje bez novca. U umu supertalentiran, a u ostalome čemeran.

11. – Iz Zagreba u Rim. Alojzije se javlja u bogosloviju. Šalju ga poglavari u Rim na studij filozofije i teologije (1924.-1931.). U vrijeme sedmogodišnjeg studija nije dolazio kući, po tadašnjem običaju. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930. Nitko radosniji od majke Barbare, koja je Bogu zahvalna. Ispunila joj se molitva i želja. A on se pokazao zahvalnim sinom, poslušan i odan Božjoj volji.

12. – Iz Rima u Milano. Pobijedivši na natjecanju za carskoga govornika, preselio je  s Kartažankom i sinom u Milano. Tu je slušao propovijedi sv. Ambrozija. Tu počinje njegovo obraćenje. U proljeće 384. god. stiže mu i majka s bratom Navigijem. Kartažanka se 385. vraća u Afriku s tri velike žrtve:

1/ odvojila se od sina kojega je voljela iznad svega;

2/ odvojila se od muža kojega je voljela iznad svega; i 3/ odvojila se od nove udaje, a moglo joj je biti oko 35 godina. Budući da se odvojila i od sina, možda se vratila u samostan  A onda na Veliku subotu, 24/25. travnja 387. Augustinovo obraćenje i krštenje. Povratak u Afriku. U Ostiji umire Monika, 387. On 388. dolazi u Tagastu, gdje prodaje imanje i živi s prijateljima monaški. Sin mu umire 390. god. On postaje svećenik 391., biskup u Hiponu 396. Umire 430. godine.

12. – Iz Rima u Zagreb. Kao mladomisnik u 33. godini života vraća se sa studija s Gregorijane u Zagreb. Za njim pristižu najljepše ocjene iz Germanicuma: Posve dobra značaja - U svemu vrlo solidan. - U disciplini vjeran. - Istinski pobožan. - Vrlo marljiv. Mladu je Misu slavio u Krašiću, 19. srpnja 1931. Svećeničko geslo: "U Tebe se, Gospodine, uzdam, ne daj da se postidim ikada!" Otac od radosna plača nije mogao pozdraviti uzvanike. Majka je sinu tek tada kazala svoj privatan zavjet o molitvi i postu. On joj je zahvalno rekao: „Mama, sada moli da budem dobar svećenik!“ Zagrebački nadbiskup Antun Bauer uzima vlč. Alojzija za ceremonijara, koji se okušao i u rješavanju dvaju ozbiljnih problema na župama, u Samoboru i u Svetom Ivanu Zelini. Barbara je preminula 1947. godine u Zagrebu, a nadbiskup Alojzije Stepinac kao sužanj Isusa Krista u Krašiću 1960. godine.

13. - Monika je molila 33 godine za sina  Augustina da se obrati na kršćanstvo. I izmolila velik Božji dar i doživjela njegovo obraćenje i krštenje u Milanu. Ali Bog je dao još 4 druga velika dara, koja ona nije doživjela, ali je molitvama u njima mogla imati svoga udjela: Augustin je postao svećenik, zatim zaređen za biskupa u Hiponu. Ovjenčan je čašću oltara kao svetac Katoličke Crkve i krunom crkvenoga naučitelja, jednoga od najvećih u kršćanstvu!

Crkveno štovanje Monike počelo je tek u 15. stoljeću kada je sagrađena crkva sv. Augustina u Rimu i kada su iz Ostije, uz događanje čudesa, prenesene njezine kosti u tu crkvu, 1430. godine.

13. - Majka Barbara je molila i postila  32 godina da joj sin bude svećenik. I izmolila taj dar. A Bog je dao još 7 darova: da  Alojzije bude nadbiskup koadjutor, ordinarij, metropolit, predsjednik BK, kardinal, blaženik, mučenik. Molila je i postila gotovo 50 godina. Barbara je žena velike vjere i nade u Boga, vjernica silne ljubavi prema Crkvi i svećenstvu, kršćanka molitve i posta. Možda bi i za nju Isus rekao: „Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere“ (Mt 8,10). Za nju još nema ni biskupijskoga procesa, a pravo recite: zar ona to ne bi zaslužila? (Ako je dopušteno našaliti se: Nju bi i braća pravoslavci propratili do kanonizacije, a ne samo do beatifikacije!)

___________________________

[1] Ispovijesti, knj. IX.,gl. 8, br. 17.

[2] Ispovijesti, IX., 8, 18.

[3] Ispovijesti, IX., 8,18

[4] Ispovijesti, IX., 9, 19.

[5] Ispovijesti, IX., 9,20.

[6] Ispovijesti, IX., 9. 19.

[7] Ispovijesti, 2, 3, 5.

[8] Ispovijesti, 3, 12,21: „Non peribit filius istarum lacrymarum“

[9] Ispovijesti, 3,2,5

[10] „Sveti Augustin iz drugoga kuta“ (prijevod), u: Službeni vjesnik, Mostar, 1/2010., str. 101-104.

 

POVEZANI ČLANCI

15. kol 2020
KIUM
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

15. kol 2020
KIUM
05. kol 2020
Biskup Ratko Perić