Čuli smo početak Evanđelja po svetome Marku (1,1-8), koji nije bio Isusov učenik, nego je pratio Petra, apostolskoga prvaka, kao njegov tajnik i tumač u rimskome i grčkome svijetu. Njegovo je Evanđelje odraz i sažetak Petrovih propovijedi. A bio je i vjerni poslužitelj svetomu Pavlu (2 Tim 4,11). Od prve do posljednje rečenice Marko je evanđelist zauzet u dokazivanju da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek.
„Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“ (Mk 1,1). Tako se svečano otvara prva stranica Markove Radosne novosti o Kristu Isusu.
Evanđelje! Kako to veličanstveno zvuči! Blagovijest, dobra vijest, sveta novost nad novostima, eto to znači riječ euangelion - „evanđelje“. Vedra poruka svijetu koji je pozvan da se izvuče iz kaljuže u koju je zaglibio; poticaj ljudskomu rodu da se opere Božjim milosrđem i obuče u neraspadljive haljine spasenja.
Evanđelje! Blaga i draga vijest u općetužnom stanju čovječanstva koje stenje pod poklopcem nepravde i vlastite nemoći. Vijest o oslobođenju.
Evanđelje! Radosna novost preobraženja u ovoj suznoj i krvavoj dolini, u boli i tuzi, u patnji i smrti. Veselje ti navješćujem, puče sužnjeni i protjerani! Čovječanstvo izlazi iz zarobljeništva i potlačenosti, ispod tereta vlastite okovanosti i sebeljublja. Izlazi uz pomoć Božju. Evanđelje je povratak iz progona na vlastito ognjište, povratak godinama željen i planiran, koji silno košta u svakom pogledu. Ali što ništa ne košta, ništa i ne vrijedi!
Isus Krist - na hrvatskom: Spasitelj Pomazanik. Između Boga i čovjeka zjapi beskrajna razlika i bezdana provalija. Ne može taj jaz nitko premostiti osim jednoga: Sina Božjega, Bogočovjeka, Krista Isusa, Spasitelja ljudi. On je Evanđelje naše, Blagovjesnik i Tvorac spasenja. Isus je Istina. Tko teži za Istinom, mora se susresti s Kristom, koji je po Božjem planu ušao u ljudsku povijest i uzeo ljudsko tijelo ali i ljudsku dušu. Krist je onaj koji na svojim ramenima prenosi bogobojazne ljude pročišćene savjesti s ove vremenite obale na onu drugu, vječnu. U njemu se nalazi sva moć i pomoć, sva vlast i sav spas. U njemu je sva punina božanstva i sva punina čovještva. On oslobađa čovjeka od podzemlja i tmine. On ga otkupljuje od propasti i pakla. Njegov je dolazak na ovaj svijet neizrecivo radosna poruka: Radujte se, o Betleme! Ali samo ako ga primaš pod svoj krov, ako mu otvaraš srce u rođenome, u potrebnome, u od Boga i od Crkve poslanome! Ako se ne mora rađati na betlehemskoj poljani!
Božansko Sinovstvo. Sv. Marko ne počinje svoje Evanđelje opisom Isusova utjelovljenja po Duhu Svetom iz Djevice Marije, kao što bi se očekivalo. Nakon što je zahvatio u Isusovo vječno Božansko Sinovstvo, zalazi duboko i daleko u povijest izabranoga naroda. Navodi dvije rečenice dvojice proroka: Izaije i Malahije, koji su u svome duhu po Božjem Duhu, prvi oko 740 godina, a drugi oko 450 godina prije Krista, naslutili događaje u budućnosti u vezi s Mesijom - Pomazanikom.
- Izaija prorok kliče: „Glas viče u pustinji, pripravite put Gospodinu poravnite mu staze“ (40,1). Prorok izvorno misli na povratak izraelskoga naroda iz babilonskoga ropstva pod Božjim vodstvom. U prijašnja vremena državne vlasti nisu brigu vodile o javnim putovima i cestama. Stoga je ispred vladara išao glasonoša koji bi pozivao narod da kroz svoja mjesta popravi ceste i uredi putove. Preneseno na duhovno područje, ne misli se više na babilonsko ili egipatsko sužanjstvo, nego na izlazak iz sotonskoga ropstva u koje čovjek svojevoljno upada tražeći ostvarenje svoje slobode u lažnim obećanjima grješnog i preljubničkog naraštaja. A primijenjeno na mesijanska vremena, Izaijino se proroštvo odnosi na Ivana Krstitelja koji viče u pustinji života da ljudi poravnaju svoje hrapave pute pameti i srca: neka se doline poniznosti ispune dobrim djelima, a planine oholosti sravne da ih nestane.
- Malahija prorok nagovješćuje: „Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put“ (3,1). Ova se poruka nalazi nakon teške prijetnje Božje upućene tadašnjemu židovskom svećenstvu, koje je omalovažavalo žrtve koje se Bogu posvećuju: „Kada za žrtvu slijepu stoku prinosite, zar to nije zlo? I kad prinosite hromo i bolesno, zar to nije zlo?“ (1,8). Bogu se, dakle, ne daju otpatci uroda i rada, suvišak vremena i raspoloženja, nego ono što je najljepše, najsvježije i najdraže. Stoga će doći pred Bogom glasnik koji će pozvati na poravnanje ljudskih putova, namjera i računa.
- Ivan Krstitelj to je taj preteča Isusov koji zove ljude na krštenje pokore i na ispovijedanje grijeha.
Krštenje pokore jest ne samo obredno umivanje od dnevne nečistoće, nego pranje pokorom dobrih djela. Krstitelj zahtijeva da se ljudska buntovna volja pokori i unutrašnje stanje uskladi s vanjskim držanjem. On je sam provodio takvo „krštenje pokore“, jer mu je nutrina poniznosti savršeno odgovarala vanjštini jednostavnosti u odjeći, u obući, u stanu i hrani.
Ispovijedanje grijeha: Ispovijed je priznanje grijeha pred samim sobom, pred drugima, tj. pred Crkvom, i pred Bogom. Ako ne uvažimo sve tri ove dimenzije, nema prave ispovijedi. Budimo načistu: tko se ne trudi da bude skroman a smion, nije se kadar ispovjediti ni sebi, ni Crkvi, ni Bogu. A biti skroman pred Isusom znači biti uvjeren da mu nisam dostojan ni obuće na nogama odriješiti. A biti smion znači poći za Isusom u njegovu patnju i smrt, pa prema tomu i u uskrsnuće. Isus je okusio i iskusio što je križni put. Svatko je pozvan, htio ili ne htio, ići putem patnje, spasonosne muke. Tko to prihvaća sa znanjem, vjerom i voljom, taj je pravi Isusov učenik!
Braćo! Mi ovim skromnim liturgijskim činom molimo svemogućeg Boga da rosom svoje milosti blagoslovi ovo zemljište i gradilište: do jučer hrapavo žbunje, a sutra sveto tlo i zdanje po djelatnoj ljubavi, po krštenju pokore, po ispovijedi grijeha, po daru Euharistije, po nauci Evanđelja. Evanđelje je Isusovo moćno divljinu pretvoriti u pitominu, nečistoću u čistoću, strah u neustrašivost, a grbavu zemlju u ravnu stazu! Kristovi smo suradnici!
Božji blagoslov na sve vas koji ste ovo razumski i zakonski omogućili, a vjernički podržavate; blagoslov na vas i na djecu vašu, na sinove sinova vaših!
