U nedjelju, 1. rujna 2019., na poziv župnika don Pere Marića, za vrijeme pučkoga Misnoga slavlja u 11.00 sati u Pologu kod Mostara biskup Ratko Perić krstio je djevojčicu Nikol, sedmo dijete obitelji Dragana i Irene Ramljak. Druga su im djeca: Lara i Sara, Emanuel i Samuel, Mihaela i Mihael (na slici). U početku sv. Mise župnik je s glavnih crkvenih vrata uveo cijelu obitelj u prvi i drugi red klupa do oltara zajedno s kumom. Za vrijeme krštenja braća i sestre prišli su krstionici da izbliza prate kako im se sestra krsti. Kada je trebalo odgovoriti da se odriču đavla i njegova sjaja, među najglasnijima bili su Emanuel i Samuel, a još glasniji kada su odgovarali da vjeruju u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Neka ih Bog čuva. Čitanja, psalam i molitva vjernika povjereni su bogoslovima Anti Jukiću iz Posušja, Antoniju Krešiću iz Hrasna i Mati Peharu iz katedralne župe iz Mostara. Oni su toga jutra pristupili u duhovne vježbe s biskupom radi pripreme na đakonat, a petodnevne vježbe nastavili su u Emausu u Bijelom Polju, gdje je u ponedjeljak navečer ušla i skupina svećenika. Bilo s Božjim blagoslovom!
Prenosimo biskupovu nedjeljnu propovijed
Gospodin Isus našao se na nekom ručku ili večeri. I pred svoje sustolnike iznosi jednu domaću, kućnu sliku, zapravo ono što je očima svojim vidio na toj istoj gozbi, kako bi osvijetlio jednu veliku životnu istinu o čovjekovoj samoprocjeni. Polazeći od toga kako se ljudi na toj gozbi pred njegovim očima jagme za uglednija mjesta za stolom, reče im pouku gdje bi trebali nastojati sjesti i gdje im je mjesto.
Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: "Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome.' Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: 'Prijatelju, pomakni se naviše!' Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer - svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 14,7-14).
Ako neki neugledan gost, veli Gospodin, dođe na svadbu prerano i vidi mnoštvo praznih stolica, a ne pita odgovornoga u svadbenoj dvorani niti se odgovorni sam sjetio da uzvanika odvede na njegovo sjedište, te on sam od sebe zauzme glavno mjesto ili do glavnoga - iz kojih razloga, to samo on zna! - može mu se vrlo lako zavrnuti da mu kućni domaćin ili šef sale pokaže rukom da to nije njegov rang, da tu treba sjesti netko puno pozvaniji i "časniji". On se mora, "postiđen", pomaknuti naniže. Pa ako se i odatle mora pomicati naniže, jednom, dvaput, može mu se dogoditi da radije napusti i svadbu i gozbu, i prvo i posljednje mjesto. On ne želi biti postiđivan, a on je sam ponizio domaćina upadajući na mjesto na koje ga nitko nije postavio, nego on sam sebi izabrao stolicu i cvijeće.
I obrnuto: ako se dogodi da neki uzvanik u dvorani zauzme "posljednje mjesto", lako će mu se dogoditi da ga domaćin pozove: "Prijatelju, pomakni se naviše!" U tom će slučaju njegova poniznost poprimiti na časti pred svima, a ne samo pred domaćinom. Moderni su organizatori gozba i svadba iskusili neprilike pa stoga za svako mjesto napišu dotično ime. Ponekada se dogodi da je uglednik nezadovoljan svojim određenim mjestom te prosvjeduje da je on ugledniji od onoga uglednijega! Tomu bi trebalo reći da se pomakne - naniže! Pa će naučiti!
Prispodoba ima starozavjetnu podlogu - "Ne veličaj se pred kraljem i ne sjedaj na mjesto velikaško, jer je bolje da ti se kaže: 'Popni se gore' nego da te ponize pred odličnikom” (Izr 25,6-7). I novozavjetnu jeku: "Jer, misli li tko da jest što god, a nije ništa, sam sebe vara" (Gal 6,3). Ili: "u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe" (Fil 2,3). "Isus ne kani dati lekciju iz bontona - premda su lijepe manire kćeri ljubavi - nego trajnu religioznu pouku"
Pozvana dva uglednika na neku feštu, pa kada je jedan čuo da će onaj drugi biti prvi, ovaj prvi odustao i od ručka i od fešte. Radije u svojoj kući prvi, negoli u tuđem galskom gradu drugi! O slavni Cezare, kako te znamo imitirati i u Crkvi! A o Isusovoj prispodobi na sav glas propovijedamo!
Primjena prispodobe
Život nas uči da stalno budemo ponizni, neumišljeni, nego radije posljednji. Zašto biti ponizan, skroman? Iz tisuću i jednoga razloga. A evo navodimo samo ova dva.
- Ljudsko ne/znanje. Kada bacimo pogled samo na pojavu ljudskoga znanja, koje se stalno razvija, potiče i promiče, ostajemo zatečeni i poniženi tolišno mi znamo. Kažu knjige, osobito onaj čudesni Internet, da postoji 6 nepreglednih područja sveukupne ljudske znanosti kao 6 dubokih i širokih tihih oceana. To su: prirodna, društvena, tehnička, humanistička, biomedicinska i biotehnička područja.
A sva se ta beskrajna mnoštva znanja mogu podijeliti u 50 znanstvenih užih polja ili neprohodnih prašuma u kojima rastu i lisnate 243 bujne debele i duge grane znanosti, koje otkrivaju sve od početka svijeta, od začetka čovjeka, od prirode do duše, od rađanja do smrti, svu fiziku i malo metafizike. Ti učio samo malo te svoje struke, a ostale ti 242 široke grane znanosti u koje nisi ni primirisao. Vidiš li da moraš zauzeti posljednje mjesto i ne dati se s njega bez velika jada.
- Ljudske vještine i sposobnosti. Ako se usporedimo s pravim umjetnicima, vještacima i predstavnicima svih onih "sedam sila" ovoga svijeta, odnosno sa sviračima svih 99 glazbala, pjevačima, glumcima ili igračima svih onih 150 športova koji se prakticiraju na olimpijadama i na euro-šampionatima i svjetskim prvenstvima, osobito s kineskim atletičarkama - vjevericama, ili s graditeljima kuća, mostova, tunela, samo se možemo pokriti mokrom krpom i šutjeti. Istina, oni su danas na pijedestalu zlatne medalje, a sutra će biti kao i mi: tromi ili hromi.
- Ili: Kada sjednemo pokraj jednoga sveta čovjeka, tek onda vidimo kolika je naša grješnost.
E dobro, kako bi bilo da se usporedimo s Isusom, s Isusovim znanjem i dobrotom, uljudnošću i čistoćom, ljubavlju i požrtvovnošću? Tek bismo onda vidjeli kako smo daleko od prave svetosti i istine, od prave molitve i žrtve. A on upravo to govori: Slijedi mene! On došao na gozbu u onoga farizeja i odmah zauzeo posljednje mjesto, do vrata. Nije se dao odatle, a nisu ga farizeji ni pomicali, jer su ga željeli poniziti i postiditi.
Sjeti se onoga farizeja i carinika (Lk 18,9-14). Farizej se sam hvali, sam uzdiže, sam ide na prvo mjesto, i ode "neopravdan" iz Hrama. A carinik zauzeo posljednje mjesto u Hramu, ne podiže glave, udara se u prsa, kaje se, i ode "opravdan" pred Bogom.
Zaključak. Na kraju ove prispodobe Isus donosi kao poslovicu, a živu istinu ugrađenu u našu ljudsku narav i u povijest čovječanstva: Svaki koji sam sebe svojski uzdiže i sebeljubno uzvisuje, koji sebe smatra vrlo važnim, važnijim od drugih, doživjet će od drugih poniženje i omalovaženje. A tko se sam ponizuje i vježba u poniznosti, tko prihvaća nezaslužena poniženja, taj će rasti i u očima ljudi i u očima Božjim.
Ima li većega i ljepšega primjera od Djevice Marije? Bog pogleda na "neznatnost službenice svoje", rasprši oholice umišljene; silne zbaci s prijestolja, a bogate otpusti prazne! (Lk 1,44-55). Nisu ni na posljednjem mjestu! Bog voli one ponizne i skromne koji uzvisuje i na ovom i na onom svijetu.
Radujemo se u Gospodinu što danas sakramentom svetoga krsta uključujemo u Crkvu Kristovu najmlađu sestru među nama. Ona se krštenjem, vjerom svojih roditelja, oslobađa iskonskoga grijeha i napunja posvetnom milošću, koju će s pomoću oca i majke i cijele obitelji razvijati u životu. I njima i svim obiteljima u župi i biskupiji želimo da rastu u vjeri, cvatu u nadi i napreduju u ljubavi prema Bogu i bližnjima.