Vijesti
15. August 2018.
Foto:
Velika Gospa u Nevesinju

U Nevesinju u ponovo izgrađenoj crkvi koja je zatemeljana 2007., a posve dogotovljena s pripadnim okolišom 2018., na Veliku Gospu ove godine sv. Misu predvodio je biskup iz Mostara Ratko Perić u dogovoru sa župnikom don Antom Luburićem. Na znak velikoga crkvenoga zvona, asistencija s koncelebrantima i predvoditeljem Euharistijske svečanosti pošla je iz Oratorija sv. Pavla, zaustavila se pred glavnim ulazom, gdje je župnik pozdravio biskupa i sve vjernike. Podsjetio je na brojne ugledne osobe iz povijesti nevesinjskoga kraja u redovima svećenika, redovnika, kulturnih djelatnika, književnika, akademika. A poseban je naglasak stavio na trebinjskoga biskupa Tomu Budislavića koji je rodom iz nevesinjskoga Budisavlja. Njemu je u čast priređena i pričvršćena spomen-ploča na stupu koji drži zvonik crkve, a na kojoj stoji upisano:

O 410. obljetnici smrti

TOME BUDISLAVIĆA

trebinjskoga biskupa (1606.-1608.)

liječnika i dobrotvora

rođenoga od roditelja

iz Budisavlja nevesinjskoga,1545.

za ponovne izgradnje

crkve Velike Gospe

ovu spomen-ploču postavi

Župa Nevesinje

15. kolovoza 2018.

Župnik je na kraju svoga pozdrava zamolio biskupa da otkrije spomen-ploču. Uz crkvene pjesme, koje su predvodile školske sestre franjevke Mostarske provincije, koje su bile djelatne u gradu Nevesinju od 1924. do 1949. S biskupom i župnikom bili su nazočni svećenici, bilo u koncelebraciji bilo u ispovjedaonicama:

msgr. Željko Majić, generalni vikar,

msgr. Anto Brajko, pomoćnik u mostarskoj katedrali,

msgr. Luka Pavlović, župnik iste katedrale,

don Đuro Bender, župnik Gradine, dekan Broćanskoga dekanata,

don Ante Komadina, direktor Biskupijskoga caritasa u Hercegovini,

don Ante Pavlović, ravnatelj Katehetskog ureda hercegovačkih biskupija,

don Ivan Bijakšić, župni vikar župe Blagaj-Buna,

don Pero Miličević, biskupov tajnik, i skupina svećeničkih pripravnika.

Bili su nazočni predstavnici Eparhije zahumsko hercegovačke s o. Aleksom Zubcom na čelu, konzul Republike Hrvatske u Mostaru dr. Marko Babić.

Naroda je bila puna crkva, a prema nekim procjenama bilo je još više vjernika pred crkvom. Ljudi su pristigli iz raznih strana svijeta, kamo su bilo oni sami ili njihovi roditelji tijekom vremena odselili. Na kraju sv. Mise župnik je zahvalio svima, napose onima koji su nesebično pomogli da se ova divna crkva u čast Gospinu opet sretno podigne.

Prenosimo biskupovu propovijed:

Braćo svećenici, časne sestre, bogoljubni vjernici!

Vratimo se 11 godina unatrag, u 2007., kada smo na današnju svetkovinu blagoslovili temelje ove crkve po drugi put podignute u slavu Presvetoga Trojstva i u čast Blažene Djevice Marije – Velike Gospe. Postavljen je i spomen-biljeg toga Božjeg blagoslova na ulazu u crkvu. Marom i radom župnika don Ante i vrijednih mu suradnika dospjelo se do 2011. godine kada je generalni vikar don Srećko Majić - Bog mu dao vječni mir! – blagoslovio, opet na Veliku Gospu, oltar za javnu uporabu. Bogu hvala, mogli smo prošle godine, ponovo na Veliku Gospu, blagosloviti ovu crkvu, posvetiti oltar i promovirati monografiju od 670 stranica pod naslovom „Katolička Crkva u Nevesinju i Gornjoj Hercegovini“ pod nakladništvom ove župe. Tada sretno zatemeljana, a danas još sretnije završena od poda do stropa, od temelja do zvona i križa, iznutra i izvana, i na nju postavljena znamen-ploča s druge strane oltarišta, izvana, s bitnim povijesnim pothvatima i godinama. Možda ćeš reći: kako to niste mogli uraditi u manje godina? A pokušaj razumjeti kada ti se kaže da su za prijašnju crkvu na ovom istom mjestu od kresanja kamena u Sopiljima od 1900. do vraćanja kamena prema Sopiljima prošle 92 godine a da crkva nije bila ni dovršena, ni blagoslovljena, ni posvećena. Stoga zahvaljujemo Bogu na ovomu daru. Hvala Velikoj Gospi na njezinoj pomoći i zagovoru kod Boga. Božji blagoslov župniku i svima koji su na bilo koji način pridonijeli izgradnji ove skladne Gospine crkve i njezina okoliša. I blagoslov svima vama koji ste danas dohodočastili da dostojno - molitvom i pjesmom, srcem i glasom - proslavimo Gospin nebeski rođendan.

Vratimo se 150 godina unatrag kada je 1868. pokrenuto pitanje utemeljenja župe za nevesinjski kraj. Rasprava se potezala od Beča, Sarajeva i Mostara do Dubrovnika više od 30 godina, dok nije 1899. osnovana župa ovdje u Nevesinju, a da joj nisu bile pravo ni granice određene. Osim naznake na ploči, naći ćete iscrpno i dokumentarno opisano sve u spomenutoj knjizi, monografiji. Župnik je predložio a Ordinarijat rado prihvatio i ovim potvrđuje da se od ove Velike Gospe 2018. do sljedeće Velike Gospe 2019. obilježi „Godina nevesinjske župe“ uoči sljedeće pune 120. obljetnice uspostave župe, 1899.-2019. To jest:

Godina veće molitve i rasta u pobožnosti župljana prema Gospi, u zajedničkom moljenju njezine krunice i u drugim vjerničkim zazivima;

Godina većega rada i mara na slavu Božju i na dobro svih ljudi;

Godina većega zauzimanja za održiv povratak na pradjedovska ognjišta;

Godina ne-seljenja u druge zemlje nego Godina zdrava i životna snalaženja na ovim povijesnim i današnjim Bogom-danim prostorima.

Vratimo se 410 godina unatrag i prisjetimo se da je iz ovoga nevesinjskoga kraja, točnije iz Budisavlja odselio u Dubrovnik Boško Budislavić kojega je potomak Toma, rođen 1545. bio trebinjski biskup od 1606. do 1608. i da je prije izbora, imenovanja i ređenja ostavio oveću svotu novčanih sredstava i imovine za podizanje sjemeništa i uzdržavanje školaraca sjemeništaraca za tu biskupiju koja se upravo početkom 17. stoljeća počela oporavljati, crkve obnavljati, župnike namještati, župe otvarati. Zanimljivo je da su prve dvije novootvorene župe bile posvećene upravo Blaženoj Djevici Mariji: Ravno Maloj Gospi, Gradac Velikoj Gospi. Danas od svega 15 župa 7 ih je Gospinih. Tada je, i kroza svu povijest, sve do 1890. Nevesinje bilo sastavni dio Trebinjske biskupije. Čak je nakon 384 godine dio te svote biskupa Tome dopao Trebinjskoj biskupiji 1990. godine. Kao spomen na taj dar, na njegovo biskupstvo i na njegov prelazak iz ovoga u bolji svijet, ovih smo dana priredili i u početku ove sv. Mise otkrili spomen-znak na ulazu u ovu crkvu da ne zaboravimo pravih dobrotvora a i da sami činimo dobro svima, ne samo domaćima u vjeri, nego osobito onima najpotrebnijima bilo kojega jezika i uvjerenja.

Vratimo se 500 godina unatrag, u 15. stoljeće, kada su po ovim našim gorjima i ravnicama nicale nekropole stećaka raznih oblika, ukrasa, slika i tekstova. Računa se da ima oko 60.000 takvih stećaka u BiH, a samo na nevesinjskom području-općini 3.884. Ljudi su na tim nadgrobnim spomenicima - stećcima umjetnošću izražavali vjeru u vječni život i zato simbolične slike obično predstavljaju prijelaz između sotonskih ralja koje zjape na apokaliptičnu Ženu, Blaženu Djevicu Mariju, koja zagovora svoje pobožnike i provodi ih u nebo. Ovih mi dana jedan prijatelj posla slike s jednoga stećka iz Ježeprosine, jednoga od 20 sela u području Bjelimića kod Visočice. Na pročelju, iznad glave pokojnika, nalazi se veliki rascvali križ:

Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj,

S takvim lišćem, cvijetom, plodom nikoji ga nema gaj.

Rascvali križ smatra se simbolom raja, a on se na pročelju stećka kao glavni motiv ukazuje kao kruna nad likom Žene. Ispod je kamena slika Žene s ukoso spuštenim rukama do kojih dopiru zmajske ralje. Ni dva joj zmaja ne mogu ništa. Nameće se misao da je posrijedi doista Gospa.

Na drugoj strani stećka uočljiv je gornji vijenac sa sedam osoba - četiri ženske i tri muške osobe - koje predstavljaju spašenike u nebu. A u donjem redu opet biblijska Žena ispružila ruke, a Zmaj svojim raljama na nju. Ona samo malo uzmaknula rukom, a vitez - možda simbol arkanđela Božjega - protivnik zmaja paklenoga, pruža joj desnicu. Pa ako se prokleti paklenjak drznuo udariti na Gospu kako ne će na bilo koga od nas? On je napastovao i Isusa u pustinji, napastovao je i apostole u njihovu životu, napastuje i svakoga čovjeka na ovome svijetu. Napastuje, tj. napada, navodi na grijeh, osobni i društveni, nagovara na zlo: na nepoštovanje roditelja, na ubijanje života, i abortusom i ratom, navlači na krađe, na laži, na bludnosti, napose na preljube u ovom preljubničkom i grješničkom naraštaju, kako ga Gospodin Isus naziva (Mk 8,38). Napasnik uživa kada mi na njegov napasnički poticaj griješimo, kada ne poštujemo Božjega zakona koji nam daje ljudsko dostojanstvo, omogućuje vjerodostojno čovještvo i koji nas vodi u život vječni.

Vjera nas uči, pa i s ovih višestoljetnih stećaka naših starih pradjedova, da nam u toj našoj borbi pomaže Blažena Djevica koja je pobijedila silu đavla paklenoga.

Vratimo se 2000 godina unatrag, u I. stoljeće, kada je Bog po svome posebnom privilegiju Blaženu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, nakon što je završila ovozemni tijek života, dušom i tijelom uznio u nebesku slavu.

Ali i još više: ni u jednom se ljudskom biću svemogući Bog nije tako očitovao kao u Djevici iz Nazareta. Božje je to djelo. Nju je velikodušno ukrasio s četiri veličanstvene povlastice – istine koje nema nijedna žena na ovome svijetu. Ali nije joj to dao radi nje same, nego radi sebe samoga i radi cijeloga čovječanstva pa onda i radi njezine slave. A ona na sve to ponizno pristala i odgovorila kao službenica Volje Božje.

Prva povlastica, Ona je Bezgrješno začeta. Definicija istine, 1854. Jedina od ljudi začeta bez iskonskoga grijeha: „zmijin dah ne okuži ti grud“, čisto srce! Živjela je ne samo bez iskonskoga, nego i bez ikakva osobnoga grijeha. Nije se trebala ni krstiti ni ispovijedati. Ona je jedina proživjela ovaj mukotrpni i prognanički život bez ikakva prigovora Bogu i njegovu planu spasenja. Zato je i Bog s njom uvijek bio zadovoljan, jer mu je bila vjerna, voljena i poslušna kći. Ona nam je u tom posluhu ne samo velik primjer, nego i velika pomoć. Pomoćnice kršćana!

Druga povlastica, Ona je Djevica - Majka. Istina proglašena na Drugom carigradskom koncilu, 553. Istodobno i Djevica i Majka. Bogu se Ocu svidjelo da samo preko Žene - Majke, koja je osjenjena Duhom Svetim, dođe vjekovječni Sin Božji na ovaj svijet i povede čovječanstvo za sobom u prostranstva vječnoga blaženstva i sreće. Ona je, sačuvavši slavu djevičanstva, začela Jedinorođenoga Sina Božjega, majčinski prosula svijetom vječno svjetlo Isusa Krista. Djevice nevina, Majko Kristova, pomoći naše nemoći!

Treća povlastica, Ona je Bogorodica. Definicija istine na Efeškom koncilu, 431. Nije rodila samo ljudsko tijelo Isusovo. Sin je Božji u vječnosti po naravi Bog, Jedinorođeni Sin, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, Druga Božanska osoba, a u vremenu je iz Djevice Marije uzeo svu ljudsku narav, osim grijeha. Otajstvo Utjelovljenja. Ona je rodila Bogočovjeka, Isusa Krista u vremenu. Zato nije nikakva „božica“, nego uzvišena Bogorodica u ovom vremenu! Majko Stvoriteljeva, Majko Spasiteljeva, zagovaraj nas!

Četvrta povlastica, Ona je Uznesena u nebesku slavu. Definicija istine, 1950. Jedina koja je, završivši ovozemaljski životni put, bez obzira ili samo usnula ili pravo umrla, dušom i tijelom uznesena u nebesku diku, gdje sa Sinom svojim vjekuje i kraljuje. Kraljice na nebo uznesena! Moli za sve nas.