Na svetkovinu Rođenja Gospodinova – Božić, 25. prosinca 2016., u Gospinoj katedrali slavljeno je pet redovitih sv. Misa, a ono polnoćno kao i ono poldanje Euharistijsko slavlje u 11.00 sati predvodio je biskup Ratko Perić, a s njim su koncelebrirali generalni vikar don Željko Majić, katedralni župnik don Luka Pavlović, župni vikar don Ilija Petković mlađi i biskupov tajnik don Marin Skender.
Dok je biskup s kadionicom prolazio ispred jaslica, a katedralni zbor radosno pjevao božićne pjesme, neki su se mališani, koje su majke ispustile iz ruku, još radosnije domogli ograde jaslica ispred oltara da vide što se u njima krije. Između mnoštva figurica neki upiru prstom u maloga Isusa na slamici. Ponekad i dječaci i djevojčice podignu pjevni glas, ali nije uvijek ujednačen kao u don Nikinu zboru. Ali ovo je i njihov dan!
Biskup je u početku, čestitajući Božić svemu mnoštvu nazočnomu, zahvalio i svima onim pojedinim osobama i institucijama na čestitkama i zaželio svima Božićnu milost i radost. Prije završnoga blagoslov predvoditelj slavlja predmolio je molitvu na nakanu Svetog Oca i podijelio apostolski blagoslov s potpunim oprostom.
Poslije sv. Mise razmijenilo se više stotina vjernika na zajedničkom čestitanju u velikoj katedralnoj dvorani gdje se našla i rektorica Sveučilišta u Mostaru dr. Ljerka Ostojić, predsjednik Vlade Hercegovačko-neretvanske županije dr. Nevenko Herceg i brojni drugi javni djelatnici.
Poslije slavlja u katedrali biskup je sa suradnicima pohodio svećenike u Domu, čestitao im Božić i ostao s njima na objedu.
Biskupova propovijed u katedrali:
ILI JE VEĆI BOŽIĆ ILI USKRS?
Braćo svećenici, bogoljubni vjernici!
Talijani imaju uzrečicu: Il Natale con i tuoi, e la Pasqua dove vuoi! - Božićaj sa svojim doma, a uskrsuj gdje te volja!
Božić i Uskrs. Osvrnemo li se na vremena Isusovih Apostola i prvih kršćana, odnosno na prvo, drugo i treće stoljeće Crkve, razabiremo kako se blagdan Božić - Rođendan Isusa Krista - počeo javno i liturgijski slaviti 25. prosinca tek od četvrtoga stoljeća nadalje, u Rimu od 336. godine. Istina, u nekim se Crkvama, kao onoj aleksandrijskoj, Božić slavio u drugi datum još od 200. godine.
A Uskrs se slavio odmah na prvu obljetnicu Kristova uskrsnuća. Zapravo nakon slavnoga Isusova ustajanja od mrtvih i njegova uzašašća u nebesku slavu Uskrs se počeo slaviti svake nedjelje, kako i Apostol naroda sv. Pavao prenosi tradiciju: „Svakoga prvoga dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne…“ (1 Kor 16,2), a to je nedjelja u kojoj se počinje „činiti spomen“ na sve ono što je Isus učinio za naše spasenje, organizira se agape-gozba ponajviše radi siromaha, skupljaju se milodari za nemoćne, pohađaju se bolesnici itd. Dobra djela kažu kakva nam je vjera. U Crkvi židovska subota ustupa mjesto kršćanskoj nedjelji.
A u svih nas, ne samo u Talijana, danas je gotovo posve drukčije. Božić slavimo iznad svega, javno i privatno: preposjećenim polnoćkama, gradskim i crkvenim jaslicama, milijunima čestitaka s pomoću sms-ova, emailova, faksova, telefona, fiksnih i mobilnih, neki i pismima, s vatrometima, uzajamnim darovima, obiteljski pretrpanim stolovima.
A Uskrs ne slavimo sigurno ni desetinom od svega toga: uglavnom Bdjenjem, Misom bdjenja, Uskrsnom Misom, čestitkama... A Uskrs je i liturgijski i dogmatski svetkovina nad svetkovinama kao što su razumjeli Apostoli i prvi kršćani i tako proslavljali.
Božić je utjelovljeni i rođeni Sin Božji i sin Marijin u liku Djeteta, koje je bilo podložno rastu u dobi, krjeposti i mudrosti (Lk 2,40.52), uz Gospinu i Josipovu brigu, pouku i primjer.
A Uskrsli jest dovršen, savršen Čovjek Isus Krist-Pomazanik-Mesija, očitovani Otkupitelj i Spasitelj, pravi Bog od pravoga Boga!
Ima i bitnih dogmatsko-liturgijskih istosti i sličnosti između Božića i Uskrsa:
Prva: Istina! U šest najvećih istina i tajna naše svete vjere u istom su redu: „4. Sin je Božji postao čovjekom i otkupio nas smrću i uskrsnućem.“ Na istoj razini i pod istom istinom: Kristovo utjelovljenje/rođenje i Njegovo uskrsnuće. Početak i svršetak.
Druga je sličnost: Patnja! Malo Dijete tek od Majke rođeno mrzne se u štalici, unatoč svemu Majčinu povijanju i zamotavanju. Dijete mora bježati u Egipat ispred mača zloćudna Heroda, kao što će patnje Velikoga tjedna dosegnuti svoj vrhunac u samoj smrti Kristovoj na Golgoti.
Krist je svoju patnju i smrt pobijedio vlastitim Uskrsnućem da više nikada ne pati i ne umre.
Mi smo ljudi u fazi rađanja i rasta, patnje i smrti. Uskrsnuće nam je tijela obećano da će se dogoditi o Sudnjem danu i traži se naša vjera: „Vjerujem u uskrsnuće mrtvih!“
Četiri dara. Ljudski je rod usmjerio oči na svjetlo koje se pojavilo kao Mlado Sunce s visine na prosvjetljenje narodâ, na spasenje svega čovječanstva; židovske su oči usmjerene na slavu puka izabranoga, na mir koji donosi spokoj dušama na svijetu! Upravo su to najveći Božji darovi i bitne vrijednosti u životu čovjeka i čovječanstva, kako ih je izrekao starina Šimun, prorok u Hramu, kada se susreo s malim Isusom, s majkom njegovom Marijom i sa sv. Josipom, uskliknuvši da mu ne bi bilo žao umrijeti istoga trenutka kada je vidio ta četiri veličanstvena dara u životu: svjetlo, spas, slavu i mir (Lk 2,28-32).
Svjetlo Kristovo javlja se protiv zamračena uma, protiv izopačena srca, protiv izbora grijeha i bezakonja koje vodi iz tame u tamu umjesto u krjepost i mudrost koje osmišljuju čovjekov život.
Bog nam je dao očinji vid, koji nam ništa ne koristi, ako nema vanjskoga svjetla, od sunca ili od žarulje ili od svijeće.
Tako nam ne bi ništa koristio ni vid naše naravne pameti kada ne bismo imali obzor svjetla kojim kruži naš um da spoznamo i zaključimo ono što primjećujemo. Bog je svjetlo. Kažu da sama riječ Bog, u sanskrtskom jeziku baghas, znači svjetlo. Krist je naše svjetlo, i duševno i tjelesno, svjetlo oka i uma. Mi svakomu i u životu želimo pravo svjetlo, a ispraćujemo li svoje vjernike, braću i sestre, s ovoga svijeta zazivom: Svjetlost vječna svjetlila njima!?
Mir Kristov koji je protiv svakoga nereda u duši i u društvu, protiv nemira građanskoga i rata međunarodnoga. Mir je vrijednost koju Bog daje čovjeku već na ovome svijetu: mir savjesti, mir srca, mir u duši, u kući, u gradu, u domovini, u svijetu. Isus je rekao svojim apostolima: „Mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje“ (Iv 14,27). On daje svoj božanski mir, koji ne počiva na nepravdama i neistinama. Mi počinjemo Euharistijsko slavlje, Isusovu žrtvu i gozbu, s pozdravom: Mir vama! I završavamo sv. Misu s pozdravom: Idite u miru. Božjemu miru! A u Misi često zazivamo mir Božji, osobito pred samu sv. Pričest. Mi ispraćujemo i vjernike s ovoga svijeta s tim pozdravom: Počivao u miru! Ne u grobu, nego u Bogu.
Spasenje Isusovo javlja se protiv ljudske ogrezlosti u oholosti i svakovrsnu zlu, protiv propasti i smrti! Spasenje je završni dar Božji čovjeku. Stvorio nas je bez nas, opravdao nas je u krštenju bez naših zasluga, a ne će nas spasiti bez nas, bez našega zalaganja, sudioništva. Valja uložiti, na častan način, sve svoje snage i sposobnosti, fizičke i umne, moralne i molitvene da postignemo spasenje, koje je u Božjoj ruci. Spasenje je najveći dar koji je Bog smislio kao nagradu onima koji kroz šipražje ovoga svijeta njegovim putovima hode. To je onaj blagoslovljeni svršetak koji je Gospodin pripravio onima koji ga vole i koji ga se u ljubavi sinovski boje i iskreno ga časte.
Slava Božja javlja se protiv ljudske sramote i bezočnosti, protiv poistovjećenja dobrote i zloće, protiv nerazlikovanja istine od laži! Sav smisao stvaranja, vidljivoga i nevidljivoga svijeta, sva čudesna živa priroda, sva ljudska sloboda, sve čovječanstvo jest slava Božja, tj. poznatost i priznatost Božja u duhovima nebeskim i ljudima zemaljskim. Mi smo ljudi na zemlji slava Božja. Kao što je onaj maturant odlikaš, koji je oslobođen usmenog ispita na maturi, slava i svojih roditelja i svojih profesora, tako smo i mi, kada uspijemo, kada čestito završimo ovozemni tijek života, prava slava Božja. Bog se savršeno proslavlja u nama ljudima; mi smo njegova dika koja se očituje u našem priznanju i u zahvali za njegove darove i djela. Razumije se Bog ima u sebi u svome trojstvenom troosobom životu, punu neizmjernu slavu, i nije mu potrebna naša vanjska slava. Nego on to čini radi nas i radi našega spasenja, i svjetla, i mira, i vječne slave. Da i mi budemo gdje je on!
A upravo novorođeni Kralj betlehemski donosi i osigurava
to Svjetlo, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, ako čovjek želi biti prosvijetljen;
taj Mir koji se daje ljudima koji to žele i za to se bore;
to Spasenje, koje je ponuđeno svakomu čovjeku kako je samo Bogu znano, a da to razuman čovjek ikako želi;
tu Slavu, koja se traži samo od Boga a ne od ljudi. Eto puta da i mi po Božićnom svjetlu, spasu, slavi i miru uzrastemo do savršena, uskrsla čovjeka. Amen.
