Vijesti
27. September 2019.
Foto:
web

U petak, 27. rujna 2019., u mostarskoj katedrali, u kojoj od 1980. služe sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga Sarajevske provincije, u 18.00 sati slavljena je sv. Misa u čast sv. Vinka, utemeljitelja sestara Milosrdnica popularno zvanih Vinkovke. Misno je slavlje predvodio biskup Ratko, koncelebrirali su generalni vikar don Željko Majić, župnik don Luka Pavlović, msgr. Anto Brajko, don Rade Zovko, župnik petropavlovski fra Bože Milić, don Davor Berezovski, don Pero Miličević i don Ilija Petković. Pjevao je župni zbor. Sestre su preuzele misna čitanja i molitvene zazive. Uz brojne vjernike, koji su došli također čestitati sestrama Vinkovkama njihov godišnji blagdan, bilo je sestara i drugih redovničkih zajednica. Poslije misnoga blagoslova sestre su počastile sve misare u velikoj katedralnoj dvorani.

Prenosimo biskupovu propovijed 

Četiri su temeljna događaja il važna praga u životu sv. Vinka Paulskoga, današnjega svečara: rođenje, svećeničko ređenje, susret s patnjom i smrt. O svakom ponešto, sa zaključkom:

1. - Rođen je 24. travnja 1581. u mjestu Pouy u južnoj Francuskoj u visokim Pirinejima, 450 kilometara od Pariza. Danas se to mjesto zove Pouy-Saint- Vincent. Eto da u tom nepoznatom selu nije rođen poznati i sveti Vinko Paulski, nitko živ ne bi znao za to mjesto, osim domaće čeljadi. Siromašna obitelj bila je bogata samo djecom: bilo ih je šestero, dvije sestre i četiri brata. Roditelji su novorođenomu dječaku na krštenju dali ime Vincent – Vinko. Je li po sv. Vinku Lerinškom, Francuzu (+450) ili po sv. Vinku Fererskom, Španjolcu (1350.-1419.), nije posve jasno. Kada su roditelji primijetili da je dječak umno sposoban i napredan, dali su ga na škole; a svećeničko je zvanje tada bilo viđeno kao materijalno najunosnije. I roditelji i djeca očekivali su da će im se siromaštvo pretvoriti u blagostanje, ako im Vinko postane svećenik i ako ih počne ekonomski pomagati kao župnik. Ali stvari se ne će odvijati kako obitelj kombinira, nego kako Svemogući planira.

2. - Zaređen je za svećenika 1600. godine, u svojoj 19. godini života. U vrijeme školovanja nije propadao, a i vladanje mu je bilo primjerno. Sve je školovanje završio tek 1604. Kao svećenik doživljavao je neočekivane obrate i peripetije: zaduživao se a nije imao odakle vratiti. Uhvatili su ga morski gusari i odveli u Tunis u Afriku da služi kao rob. Jedva se oslobodio ropstva, vratio u Francusku, u Avignon, zatim bio je u Rimu neko vrijeme. Obavljao je službu dvorskoga kapelana u Parizu, ali mu je materijalno stanje bilo uglavnom ispod prosjeka. Nailazio je na goleme poteškoće i neuspjehe, upravo kroz mnoge nevolje, tako da je u neka krizna doba govorio u sebi da bi više volio da se nije zaredio. Ipak tek 1612. postao je župnik u jednoj prigradskoj pariškoj župi. Mogao je u toj novoj službi provjeravati svoje svećeničko zvanje, procjenjivati svoje nakane i ciljeve. Bogu se moliti da zavoli zvanje kako ga je Bog darovao, a ne kako ga ljudi zamišljaju ili deformiraju.

3. - Susret s patnjom. Tu, na toj prvoj župi doživio je pravi kolaps kada je naišao na jednu obitelj od šestero članova, koji su doslovno svi bili bolesni i nemoćni, ležali u postelji, a da jedno drugomu nije moglo pomoći. O tom je slučaju već sljedeće nedjelje propovijedao u župnoj crkvi i probudio mnoga srca i suze. I on je uvidio da se ne može bez sistematske asistencije nevoljnima: organizirana njega za liječenje, uređena služba za razdavanje odjeće i obuće, sustavna pomoć za dijeljenje raznih živežnih namirnice. Uostalom po tim ćemo točkama biti suđeni na Sveopćem sudu, onom Posljednjem: kakvi smo bili prema duhovnim i tjelesnim potrebama svojih bližnjih? Mrtva sahraniti, gladna nahraniti; gola odjenuti, bolesna zbrinuti; stranca primiti, neuka poučiti. Zato će se početi baviti mišlju kako mlađe žene, djevojke i gospođe, privoljeti da nešto sustavno rade, djeluju i popravljaju tužno stanje pučanstva u kojem se bogati sve više bogate i likuju, a siromašni sve više siromaše i tuguju. Kako naći određenu ravnotežu pa da jedni previše ne oskudijevaju, a drugi da ne preobiluju? Kako postići približno ujednačenje, zadovoljstvo? Zato dolazi na misao da osnuje družbu „Služavki siromašnih“, 1617., koje će biti preimenovane u „Gospođe milosrđa“, 1629., pa u međuvremenu osniva mušku udrugu lazarista, misionara, 1625., koji su opstali do dana današnjega. Vidiš da je to Božje djelo, potrebno svakomu vremenu i prostoru. Isto tako 1633. osnovao je, uz pomoć pobožne udovice Louise de Marillac, novu družbu „Kćeri milosrđa“, današnje milosrdnice. Bila je to prva redovnička zajednica koja nije bila zatvorena samostanskog tipa, nego aktivna u svijetu, a živi u samostanu hraneći se molitvom, meditacijom i Euharistijom. Pa ipak sve je to bila kap ublaženja u moru opće bijede. Svijet se na nepravdi vrti. I svoju nepravdu i nasiljem brani. Drži se sebična načela: neka je meni dobro, a druge neka potop natopi ili potopi. Ali pravi humanizam, kršćanstvo, vjera, ljubav samo se u teškim uvjetima potvrđuje. Na ovom se svijetu zaslužuje vječni život.

4. - Smrt 1660. Upravo u godini svoga dijamantnoga svećeništva, u 60-oj obljetnici misništva, dobrotvor je Vinko preminuo u Parizu, na današnji dan, 27. rujna. Na glasu svetosti, čašćen i od vjernika i od nevjernika. Zapravo tek u smrti vidi se čovjekova veličina. Siromasi su izgubili svoga zaštitnika, a svi su vjernici stekli novoga moćnoga zagovornika kod Boga. Proglašen je blaženim 1729., a svetim 1737. godine.

Djelo svetoga Vinka Paulskoga najmanje se mjeri po tome što mu je tijelo ostalo neraspadnuto do danas, iako je to nama ljudima posve čudno kada se redovito svačije tijelo raspada do kosti u grobu, nego se više procjenjuje po tome kolik je utjecaj imao od tada do sada, kroz ovih 360 godina. Oba njegova reda, unatoč općoj krizi zvanja, znak su vitalnosti u Crkvi, jer siromaha ćete uvijek imati sa sobom, govoraše Gospodin. Oni će biti i naš obraz na zemlji i naša propusnica u nebo. Oni će nam biti na nebu svjedoci naše sebičnosti ili naše darežljivosti. A Isus se poistovjetio s tim siromasima, a ne s onim bogatunima.  

Čestitamo sestrama Milosrdnicama na svetkovini njihova utemeljitelja sv. Vinka, i sveopćega svetca Katoličke Crkve te im iskreno zahvaljujemo na svemu dobru koje, po uzoru na svoga svetoga Osnivača, nesebično čine u ovome gradu i u ovoj biskupiji već 148 godina, a u Crkvi u hrvatskom narodu 174 godine. Obilovale duhovnim istinskim zvanjima i ovdje i u cijeloj Crkvi po zagovoru sv. Vinka i sv. Lujze. Gospodin probudio u mladim srcima žarku ljubav da se darežljivo opredijele i stave u službu nemoćnih, neukih, nevoljnih i za svoj i za njihov spas.