Na svečanoj Akademiji, prigodom 50. obljetnice svećeništva biskupa Ratka Perića, u ime vjernika laika uzela je riječ Klaudija Maj Jozić, koja je 2012. godine diplomirala kod biskupa na Teološkom institutu u Mostaru s radnjom Duh Sveti - Posvetitelj Crkve, a danas je savjetnica u Zavodu za školstvo.
Pozdrav pun poštovanja svim uvaženim gostima! Hvaljen Isus i Marija!
Preuzvišeni oče biskupe Ratko!
Velika mi je čast i radost što Vam u ime svih vjernika laika i posebno vjeroučitelja Vama povjerenih biskupija, mogu srdačno čestitati 50 godina misništva i od toga 27 godina biskupstva!
Ovo moje obraćanje ne može biti pretjerano formalno upravo zato što Vam govorim u ime onih najmanjih, koji stoje na začelju i koji su možda najbolje iskusili što Vaš blagoslov u životu znači. Neki Vas doživljavaju kao stroga biskupa, no takvi Vas zacijelo nisu upoznali što se krije iza vanjštine. Krije se hrabar Kristov pastir koji je pomogao, ako je mogao, svakomu tko mu se obratio, nadahnuo ga mudrošću kojom je obdaren i koji je, strpljivo podnoseći „mnoge nevolje“, i nas nerazborite studente poticao, i Teološko-katehetskom institutu, koji je osnovao blagopokojni biskup Pavao Žanić, dao velik zamah i utisnuo neizbrisiv pečat. Stoga željela bih da ova čestitka danas bude zahvala Vama u ime 230 završenih vjeroučitelja i 160 podijeljenih dekreta. Želim Vam zahvaliti ne samo kao Moderatoru Instituta nego i našem uprofesoru, predavaču, Pastiru.
S nestrpljenjem i strahopoštovanjem iščekivali smo Vaš dolazak u razred i upijali Vaša predavanja prožeta mudrošću, jasna i jednostavna, a tako živa i vjerodostojna. Vaša predavanja bila su naše duhovne vježbe. Isti ste primjer postali i vjernicima laicima koji Vaše propovijedi slušaju već 50 godina. Uza sve obveze, koje ste obavljali, uvijek ste nalazili i riječi utjehe i dijelili nam upute za kršćansku hrabrost, što izravno, što pisanom riječju, kroz knjige koje ste napisali.
„Gdje čovjek trpi i pati, ondje će se proslaviti!“ (Sjeti me se kada u raj dođeš, str. 26).
Ove ste riječi izrekli misleći na Isusa, našega Gospodina, no čine mi se prikladnima da ih citiram i izreknem misleći upravo na Vas. Prvo, jer jasno oslikavaju i Vaš životni i svećeničko-biskupski put i dosljedno služenje Bogu i Crkvi, zajedno s Vašim biskupskim geslom i današnjim blagdanom. Drugo, jer jasno svima svjedoče da ste slijedili Krista, što se opet slaže s Vašim svećeničkim geslom: Aleluja!
„Po križu se uzdižem iznad zemlje. On mi je tajna kojoj ne vidim uvijek ni izvora ni uvira. Poticaj da tražim, pitam, hodam, rješavam. Sredstvo da se posve osvijestim, opametim i opredijelim“ (Sjeti me se, str. 12). Ovo su također Vaše riječi. U času kada ste ih izgovorili, zacijelo niste znali koliko će snage, borbenosti i razboritosti križ koji ste prihvatili zahtijevati od Vas, ali su postale proročanske. Vi ste prigrlili svoj križ onako kako bismo svi trebali, u Kristovu stilu, čvrsto, s obje ruke i bez ljudske mlakosti i ustupaka kušnjama ovoga svijeta! Iznijeli ste ga na Golgotu i razapeli svoj život za Krista i Crkvu, time nadvisivši mnoge od nas, slabe i mlake, koji od vlastita križa zaziru. To je onaj stupanj više čime nas svojim primjerom nadvisujete beskompromisno se darivajući za svoju službu, ali radosno i slaveći Gospodina.
Dao dragi Bog da i na nas padne takva zraka Božjega Duha te da se poput Vas usudimo biti smjeliji i vjerniji svjedoci Istine, i širitelji Radosne vijesti, nepokolebljivi u vjeri, čvrsti „u nadi koja ne postiđuje“ i radosni „u ljubavi koja ne prestaje“.
Preuzvišeni Oče, hvala Vam na svemu! Aleluja!
