Veliki dan kada je Krist izdahnuo i sve utihnulo. Gospodin Isus, nakon što je prethodne noći uhvaćen, pred Anom i Kajfom izrugan, u Pilatovu dvoru bičevan i trnovom krunom okrunjen, „od Poncija do Pilata“ vođen, nepravedno osuđen, raspet, o trećoj je uri na križu umro. Nakon munja nebeskih i potresa zemaljskih sve je utihnulo. Kralj „spava“, kao što je znao tako reći za one koji su preminuli a on ih probudio i ponovno pozvao u život. Izmučeno i izmrcvareno Tijelo skinuto je s križa i položeno u grob. Što je ovo danas? - pita se vjernik zajedno s drevnim propovjednikom. Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer Bog je u Tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u Tijelu i oživio Podzemlje.
U toj tišini čuje se lagan vjernički poklonstveni hod. Obredi Velikoga petka nezaobilazan su religiozan izričaj spoznaje neprocjenjivosti Žrtve. I zahvalnosti. Križ i grob jesu mjesta gdje treba barem jednu uru budan proboraviti te u euharistijskom blagovanju s Otkupiteljem u potpunosti se sjediniti.
U mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve Obredi Velikoga petka zbog Križnoga puta na Humu zakazani su u 19.00 sati. Bez zvona, zvuka orgulja i ulazne pjesme svećenici predvođeni biskupom Ratkom pristupaju u poklonstvenu stavu Kristovom žrtveniku. Zborna molitva, biblijska čitanja, Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu, propovijed đakona don Josipa Čule, Sveopća molitva Crkve, prvi su dio Obreda. Sve u pobožnosti kako i dolikuje velikim riječima koje se izgovaraju i molitvama koje se Bogu upućuju.
Iskazivanje počasti poklonom Kristovu križu nakon čega slijedi euharistijsko blagovanje kao da je vrhunac Obreda Velikoga petka. To je valjda jedini put i dan u godini kada muško i žensko, staro i mlado izlazi iz klupa i dolazi pred oltar pokloniti se Raspetomu i poljubiti mu čavle. Prijekori, Tužaljke i Gospin plač prate ovaj pokornički hod. Tu je i poljubac. Ali ne Judin izdajnički, nego vjerničko odani. Pun ljubavi. Molitveni poljubac za blagoslov ali i oprost zbog tolikih uvrjeda tim istim usnama i srcem nanesenih. Srce raskajano i ponizno, milosrdni Bože, ne ćeš prezreti. Ne ću. Pristupi momu stolu: Uzmi kruh, blaguj kruh, nosi ga kroz cio svijet, jer on daje život vječni – ne ćeš umrijeti: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta“ (Iv 6,51).
Dobri Isuse, ispio si čašu gorčine do kraja. Dobri Otac oči ti je zaklopio i Duh te Sveti opet primio. Tebe, Kriste, koji u patnji ljubiš, u smrti život daješ, molimo, udijeli nam milost da nas nikakva patnja, bolest i križ ne odijele od tebe, nego da s tobom sve čaše boli dragovoljno ispijemo, te tako postanemo dionici tvoga Otkupljenja!
Propovijed don Josipa Čule, đakona
Braćo i sestre, možemo reći kako je „Križni put“ pobožnost koja na najbolji način opisuje događaj Velikoga petka, događaj Muke i Smrti našega Gospodina Isusa Krista. Tijekom Korizme svakoga petka, zatim prošle nedjelje, na Cvjetnicu, danas na Humu i večeras ovdje u našoj katedralnoj crkvi čitali smo, slušali i razmatrali Muku i Smrt Isusovu.
Razmišljanje o Kristovu križu podsjeća nas na našu katedralu koja i sama ima oblik Križa. Ako pogledamo prozore na svodu katedrale vidjet ćemo da imaju oblik Križa i kroz njih nam svakoga dana ulazi svjetlost i toplina koja nam omogućuje da gledamo i od koje primamo energiju, dok nam ostala četiri vitražna kraka prikazuju evanđeliste. U duhovnom smislu, Kristov Križ čini isto, pomaže nam da duhovno progledamo te nam daje snagu da i mi svoj križ nosimo s ljubavlju i do kraja. Gore na vrhu katedrale nalazi se veliki križ, u centru koji drži krov katedrale da se ne uruši kao što Kristov Križ drži ovaj svijet da ne ode u potpunu propast i uništenje. U sredini križa nalazi se otvor u obliku kružnice koja nas podsjeća na hostiju, na nebesko, na vječno, na ono čemu težimo, ali da bismo do vječnoga došli potrebno je prije prihvatiti zemaljski križ.
Možda najbolji način za razmišljanje o ovome velikom danu jest dopustiti Bogu da nam u tišini sam progovori o svojoj Muci i Smrti. Jer tišina je mjesto u kojem sam Bog progovara i zato nakon nekoliko riječi, za koje sam zadužen uputiti nazočnima, dopustimo Bogu i ovom svetom mjestu koje i samo ima oblik križa da nam u tišini progovara.
Sveti nam pisac u Evanđelju koje smo maloprije čuli prikazuje Isusa kako su ga Židovi uhvatiti i kao razbojnika odveli pred Anu, Kajfu i Pilata koji su ga osudili i konačno razapeli. Pitanje koje se postavlja jest zašto su Isusa uopće uhvatili, zatvorili? Što se dogodilo?
Židovski vjerski poglavari onoga vremena vladali su narodom u ime Božje. I što su činili, to su činili u njegovo ime. Tako su redovito zlorabili ime Gospodina Boga svoga i griješili protiv druge Božje zapovijedi. Prve tri zapovijedi od njih deset govore o odnosu prema Bogu i ako se one ne poštuju, onda naš odnos prema bližnjemu ne može biti ispravan. Budući da glavari svećenički nisu imali ispravan odnos prema Bogu, nisu ga imali ni prema narodu te su tako, umjesto da narod vode u život, vodili ga u propast. Oni su imali sve konce u rukama i upravljali narodom. Kako su oni dirigirali, narod je tako radio. I za njih najveći problem nije bio u tome što je Isus ozdravljao narod, činio čudesa subotom, pa mogli bismo reći da za njih najveći problem nije bio ni u tome što se Isus pravio Sinom Božjim, iako je to bila glavna optužba. Najveći problem za glavare svećeničke bio je taj što je Isus činio ljude slobodnima, oslobađao ih je od svakovrsna ropstva. Oni konci po kojima su glavari upravljali narodom, Isusovim dolaskom i propovijedanjem počeli su pucati te oni gube autoritet, vlast. Narod prestaje biti pod njihovom vlašću. Najopasnija stvar za autoritet je sloboda.
Isus oslobađa osobe od različitih bolesti, demona, od ispraznih pravila glavara svećeničkih, a iznad svega otvara im oči. Koji je odgovor na sve te Isusove čine? Zlo ima samo jedan način na koji odgovara na pitanja, a to je uklanjanje, uništenje. Isus želi stati na kraj tadašnjemu sistemu, a sistem misli da staje na kraj Isusu njegovim raspećem.
Kako danas doći do slobode koju je Isus dao još prije dvije tisuće godina?
Način je isti: kako onda, tako i danas. Na prvom je mjestu slušanje njegove riječi, ono što nam svakodnevno govori. A odakle nam svakodnevno progovara? S ambona. Svaki dan s ovoga mjesta Bog nam preko svetih tekstova progovara. I zato je ambon, ako ga promatramo iz lađe crkve, na prvome mjestu. Vama vjernicima u klupama ambon je najbliži. Prije nego što povjerujemo, potrebno je riječ Božju čuti.
Zatim slijedi krstionica koja je na drugom mjestu. Krstiti se znači riječ, kojoj smo povjerovali, svojim životom svjedočiti. Sveti Grgur Nazijanski kaže da je kršćanstvo ispovijedanje Kristova života. A kako bismo svakodnevno Riječ Božju mogli svjedočiti, potrebno se s oltara hraniti nebeskom hranom, koja nam daje snagu da nosimo svoj životni križ.
Zato nakon krstionice slijedi oltar, a nakon oltara križ. Ako svoj pogled usmjerimo iza, odnosno iznad oltara vidjet ćemo Isusa raspetoga na križu. Kako bismo i mi svoj križ ljubili i nosili do kraja svoga života, potrebno je hraniti se nebeskim jelom, njegovim Tijelom. I svaki put kada to činimo, postajemo spremniji, snažniji, ohrabreniji, jači za vlastiti križni put, za naših četrnaest postaja koje prolazimo kroza život.
I ovaj put od Ambona, preko Krstionice i Oltara sve do Križa jest izraz Isusove poslušnosti svomu Ocu, ali isto tako dan je i nama primjer što nam je činiti. Isus je novi, Veliki svećenik, našega vremena, koji je blizak narodu i njegovim patnjama. I kao što je Krist poslušnošću prema svomu Ocu postao začetnikom vječnoga spasenja, tako i mi poslušnošću prema Kristu postajemo dionici vječnoga spasenja. I tako svaki naš životni križ poprima smisao u Kristovu križu.
Ali nemojmo zaboraviti da križ nije zadnja postaja na našem putu. Ako pogledamo u ovaj križ gore iza oltara, odnosno spustimo li svoj pogled malo ispod križa vidjet ćemo našu zadnju postaju, naš cilj. A to je vječna gozba u kraljevstvu nebeskom, koja je prikazana na ovom oltarskom mozaiku, a na koju smo svi pozvani preko križa. Kristov je Križ most između ovozemaljskog života i onoga nebeskoga, ali nam Isus svojom smrću na Križu i uskrsnućem od mrtvih po svome euharistijskom Tijelu i Krvi ostavlja predokus onoga vječnog života već ovdje na zemlji.
Dvanaesta postaja Križnoga puta glasi: Isus umire na križu. A i sam sveti pisac prikazuje nam Kristovu smrt. U stvarnosti mogli bismo reći da Isus zapravo ne umire. Evanđelje ne kaže da Isus umrije, već stoji pisano da Isus „preda duh“. Isus ne umire u smislu da ga više nema, u smislu da smrt ima zadnju riječ. Ljudi ga nisu uspjeli ubiti, nego On predaje duh svoj svima nama. Njegova smrt postaje dar života za sve nas. On živi u nama. Njegov duh prebiva u svima onima koji ga prihvaćaju. I zato Isus nije umro samo jedanput prije 2000 godina. On umire svaki put kada ne činimo da njegov duh živi u nama. Njegov duh nalazi se u svakome od nas, ali mi odlučujemo hoćemo li mu dopustiti da se rodi u nama na novi život ili ćemo ga ostaviti u grobu svoga srca. Nisu samo veliki svećenici, židovski narod i Pilat ubili Isusa, već to činimo i mi svojim grijesima. Ako Isus ne živi u nama, onda umire u nama. Veliki se petak zaključuje ovako: večeras nam Isus s križa daje svoga duha. Njega fizički više nema kao što je bio prije 2000 godina, ali on je živo prisutan u svakome od nas po svome duhu. I sada što nam je činiti? Postojimo mi i njegov duh u nama. Ako mu dopustimo da živi u nama, uistinu ćemo proslaviti Uskrs. Amen!
