Vijesti
08. May 2019.
Foto:
Kium

U mostarskoj katedrali, 8. svibnja 2019., u 12.00 sati slavljena je sv. Misa zahvalnica maturanata iz 11 srednjih škola u gradu Mostaru. Misu je predvodio biskup Ratko, a u koncelebraciji je sudjelovao i don Mladen Šutalo, povjerenik za mlade, koji svake godine, od 2014., organizira ovakvu svečanost, i don Pero, tajnik. 

Pozdrav maturanta Ivana Ćorića

Preuzvišeni oče biskupe!  

U uskrsnoj radosti pozdravljam Vas u ime 624 maturanta iz 11 srednjih škola našega grada. Okupljeni oko Kristova oltara, nakon godina učenja i spremanja završnih ispita, utječemo se Božjemu milosrđu i zahvalno molimo za blagoslov našega rada. Pred Vama stoje, ako Bog da, budući liječnici, inženjeri, pravnici, profesori, ekonomisti, tehničari i obrtnici, zaposlenici u svojoj struci, možda i koji svećenik ili redovnica.

Danas želimo moliti za plodove Duha Svetoga koji su nam potrebni da ustrajemo u ljubavi, miru, strpljivosti, velikodušnosti, uslužnosti, dobroti,vjernosti, blagosti i uzdržljivosti. Neka se plodovi Duha očituju u nama i neka nas prate na našemu životnom putu odrastanja u vjeri, sveučilišnoga obrazovanja i u vršenju životnoga zvanja Bogu na slavu. U ovoj sv. Misi molit ćemo za naša životna zvanja, za mudrost razlikovanja dobra od zla i ustrajnost na putu dobra. Kruh koji svojim radom i trudom budemo stjecali neka bude na proslavu Oca nebeskoga, a uza svetost života neka nas vodi Kruhu života da, vjerujući u njega, nikada ne ogladnimo i ne ožednimo (Iv 6,35).

Zahvaljujemo Bogu i za naše profesore koji su nam nesebično prenosili svoje znanje i učili nas životnim vrijednostima, s kojima smo proveli ove godine. Hvala vam što ste prihvatili obvezu da nas pratite i pomažete nam u učeničkim potrebama, a osobito u kriznim trenutcima naše neodlučnosti i straha pred izazovima. 

Preuzvišeni oče, molite da naša vjera ostane živa, a nada u nama bude sve jača. Svjesni smo da živimo u vremenu prepunu razočaranja, i u našim obiteljima i u društvu i u Crkvi. Ne znamo što nas sutra čeka i koji je put najbolje odabrati. Ali ne ćemo dopustiti da se nada gasi jer je Krist nada naša.

Molit ćemo i zagovor Blažene Djevice Marije, kojoj je posvećena ova naša mostarska katedrala, da zaista bude nebeska Majka svih nas, Neka nas prigrli kao svoju djecu i zagovara pred licem Božjim.

Uskoro u našim životnim knjigama otvaramo novu stranicu, na koju će stati mnoštvo riječi i slika. Vi nas, oče biskupe, svojom pastirskom porukom ohrabrite u našoj vjeri i nadi, u traganju ovih mladih ljudi za novim životnim putovima da poput prve Crkve, iako progonjene, u apostolskom nauku čuvamo stup i uporište istine (1 Tim 3,15). Našim ljudskim snagama to ne bi bilo moguće ostvariti i zato smo ovdje da tražimo od Boga milost i snagu za vrijeme koje je pred nama. Prikažite ovu sv. Misu za nas, naše obitelji, profesore i naše životne pozive. U sinovskoj odanosti nas mladih, molim Vas da nas blagoslovite i uvedete u ovo zahvalno Euharistijsko slavlje.

Biskupov nagovor

SPOSOBNOSTI RAZUMA I SRCA

Kolonizatori Europljani svojedobno su primijenili i pratili ovaj pokus s nekim dječacima u koloniziranoj Africi: uzeli bi od roditelja, oteli, jedno dijete od dvije-tri godine i odnijeli bi ga u planinu daleko od kuće i obitelji. Zatvorili bi ga u kavez da ne može izići i da ne može nitko k njemu prići, osobito da ga ne mogu napasti životinje, pa ni zmije. Pustili bi ga da plače dok se ne isplače. Ali bi mu svaki dan, u šutnji, donosili tri-četiri puta hrane i pića. Ne bi ga ničemu učili ni privikavali: ni govoru, ni radu, ni vježbama, ni znakovima, ni odijelu, ni kulturi, niti ikakvoj školi, vjeri i moralu. Ostavili bi ga tako do 15. godine da vide kako će se razvijati. I što su ustanovili?

Da u svojoj 15. godini taj dječak nije kadar izgovorit nijedne suvisle i artikulirane riječi.

Da nije kadar razumjeti nijedne rečenice koja bi mu se rekla.

Da se nije apsolutno snalazio ni u kojem pogledu, osim što bi očima zvjerkao i hukao, mukao, bukao, oponašajući glasanje poneke životinje.

Je li taj pokus bio zločinački? Nego što. Ali tko te pita, kolonizatori žele eksperimentalno proučiti kako se psihološki razvija dječak od malena do 15. godine, sam samcat, da mogu napisati znanstven članak o tome. Ustanovili bi da se razvija samo dječakovo tijelo. A one dvije duhovne sposobnosti: razum s centrima u mozgu i slobodna volja s centrima u srcu, kako se obično kaže, nisu se nimalo razvijale izvana, osim što bi sam pokusnik doživljavao u sebi, ali ne može to nikomu priopćiti.

Zamisli: ne zna nijedne riječi, ne može formulirati nijedne rečenice, nije sposoban odgovoriti ni na jedno pitanje niti postaviti ijedno pitanje, a trebao je uspješno završiti osmogodišnju školu.

A taj RAZUM ima tri čudesne sposobnosti sve jedna od druge čudesnija:

1 - Poimanje smisla, na primjer: sunce sja; ili razumijevanje nečijega stanja nevolje ili radosti, ili shvaćanje neke pjesme, na primjer Kranjčevićeva „Mojsija“, ili neke lekcije o Bibliji, predavanja o odgoju djece u vrtiću. Pretpostavimo da možeš iz rečenice u rečenicu pratiti ovu propovijed i da ti se čini da je logična, suvisla, smislena, spremljena po nekim načelima. Ili da uopće ne možeš pratiti ovu propovijed jer tebe muče druge muke i nisi uopće duhom u katedrali.

2 - Pamćenje kao proces usvajanja i zadržavanja u pameti, u svijesti, novih spoznatih sadržaja. Na primjer, da možeš ponoviti jednu priču, evo ovu o kolonizatorima u Africi. Ne zaboravi: mi sve snimamo, registriramo, memoriziramo u datoteku pamćenja, samo što ne možemo izvući kada nam zatreba. A ako nam netko napomene, odmah kažemo: jest, i to je govorio. Puno smo više talenti zaborava negoli pamćenja.  

3 - Promišljanje ili raščlanjivanje nekoga pitanja, prosuđivanje situacije, donošenje zaključaka na temelju činjenica. Na primjer, ti iz ove propovijedi ne želiš ništa razlučivati, nego što prije, i to namjerno, zaboraviti. Odnosno možda ćeš sa svojim prijateljem ili prijateljicom nastojati procjenjivati, odobravati, precizirati ili prezirati što si čuo u katedrali. Razlika između poimanja i pamćenja jest kao između žmigavca i stadionskog reflektora. A razlika između pamćenja i zaključivanja jest kao između igrališnog reflektora i dnevnoga sunca. 

A i SRCE ima također tri čudesne sposobnosti, sve jedna zagonetnija od druge:

1 – Vjerovati, tj. biti siguran u istinitost neke tvrdnje a da je nisi sam iskusio. Biti uvjeren da će netko učiniti ono što je dužan učiniti, na primjer da će te vozač autobusa noćas dovesti iz Mostara u Zagreb, i ti cijelu noć prespavao i sutradan na kolodvoru osvanuo. Biti siguran u istinitost Božje egzistencije, Božje objave, Božje ljubavi prema ljudima, biti uvjeren u raspeće i uskrsnuća Isusa Krista, to znači vjerovati.   

2 - Nadati se ili držati da će se ispuniti ono što želiš, na primjer, da ćeš ipak na maturi proći vrlo dobrim uspjehom; ili da će se ispuniti ono što uopće ne želiš, tj. da ćeš ipak pasti na godinu.  

3 - Ljubiti ili cjelivati u lice ili u ruku; očitovati osjećaje blizine, prijateljstva ili štovanja prema nekoj osobi, narodu; osjećati duhovnu odanost prema drugima: Na primjer, da roditelji vole svoju djecu, ili da djeca ne vole svoje roditelje; da voliš svoj hrvatski narod, a ne voliš izumrle Etrušćane.

Ti ćeš možda reći: zar se vjerovati, nadati se i ljubiti ne odnosi također na razum, a ne samo na srce? Naravno da se odnosi i na našu pamet, ali te se sposobnosti tiču kudikamo više slobodne volje. Ti možeš vjerovati da Bog postoji a možeš vjerovati da ne postoji i vladati se kao da ne postoji. Možeš se nadati upisu na fakultet i ne nadati se stipendiji za studij. Možeš ljubiti i ne ljubiti. Na primjer tko tebi jamči da je tvoja mama – upravo tvoja majka? Možda ti stvarnu maćehu do dana današnjega smatraš pravom majkom. To znači da vjeruješ da su otac i mati tvoji roditelji. Ili tko tebi jamči da je tvoja nada pouzdana, tj. da ćeš uspješno završiti studij medicine, građevine? Vidiš li kako ti je nada ugrožena? Ili tko ti jamči da ćeš se oženiti s današnjom djevojkom koju voliš ili da ćeš s budućom ženom, koju u ljubavi biraš, izdržati i tri mjeseca? Vidiš li kako ti je ljubav u opasnosti, ne ružičasta, nego rizična.

ISPIT SAVJESTI. Ti se možda ljutiš i one kolonizatore nazivaš užasnim kriminalcima koji su onako protuljudski postupili s onim afričkim dječakom, i to ne s jednim. A upitajmo se kako si ti rastao ili rasla u ovom duhovnom, tj. spoznajno-osjećajnom pogledu.

Prvo, kršten si kao dijete od dva-tri mjeseca. Jesu li te roditelji vodili za ruku u crkvu, učili kako se prekrižiti i izmoliti običnu molitvicu: Slava Ocu, Zdravo Marijo, Oče naš? Ne treba za to ni biskup ni župnik ni časna vjeroučiteljica. Dosta je zdrava majka ili baka.

Drugo, kada je u trećem razredu došlo vrijeme Prve ispovijedi i Prve sv. Pričesti, jesi li se sabrano pripravio, skrušeno ispovjedio, s ljubavlju pričestio? Jesu li te roditelji dopratili do pričesne ograde? I ispovijedaš li se od tada sabrano i raskajano i pričešćuješ li se s ljubavlju više puta kroz godinu: o Božiću, o Uskrsu, o Velikoj Gospi, na početku školske godine, na svršetku školske godine? A u gradu imaš najmanje dvadeset svećenika na raspolaganju.

Treće, pri kraju prvoga razreda srednje škole, prije tri godine, došli ste, svatko u svojoj župi, na primanje sv. krizme, potvrde krštenja, s vjeronaučnom pripravom, s prethodnom ispovijeđu, i pod svečanom sv. Misom potvrđeni i pričešćeni. Je li tako?

Četvrto, koliko je onih koji nisu slijedili ovu redovitu svjesnu vjerničku katoličku putanju? Koji se ne ispovijedaju i ne pričešćuju godinama, koji ni danas nisu ovdje s kolegama na Misi zahvalnici na kraju srednjoškolskog učenja i hoda?

Koji su se pozdravili s moralnom savješću, a koje strast vodi u slijepu ulicu?

Koji od svega vjerskoga sadržaja nisu razumjeli ništa, nisu zapamtili ništa i ni o čemu vjerskom ne razmišljaju?

Koji od svega vjerskoga blaga ni u što ne vjeruju, ni čemu se ne nadaju, ni prema čemu i ni prema komu ne pokazuju nikakve ljubavi, štovanja, čašćenja: Bog? – iznad oblaka! Crkva? – svećenička organizacija! Vječni život? - fantazija!

Maturante, spusti malo tu glavu. Jednom će se razotkriti datoteka i tvoga i moga mozga i tvoga i moga srca. Jer ima jedan koji ima ključ i od tvoga srca i od tvoga mozga, a ti nemaš ni od jednoga ni od drugoga. On ima i šifru, i savršeno sve čita i tebi daje na uvid kakav si i kakav si bio. I bit ćeš suđen po tom svom srcu i po tom svom razumu, kako si upotrebljavao sposobnosti shvaćanja, pamćenja i zaključivanja odnosno sposobnosti vjerovanja, nadanja i ljubavi, koje ti je on darovao da ih razvijaš. I donijet će se vječni pravorjek:

Suradnici Božji, nadesno! U život vječni!

Nesuradnici ljudski i Božji, nalijevo! U oganj vječni!