Na Mali Uskrs, Nedjelju Božanskoga Milosrđa, 19. travnja 2020., slavlje u katedrali Marije Majke Crkve. Biskup predvodi sv. Misu. Asistira mu redoviti đakon don Ante Jukić, koji čita i Evanđelje. Za vrijeme pričesti tiha euharistijska pjesma. U crkvi je petero vjernika, a pred crkvom nije se ni brojilo, samo se vidjelo da se poštuje međuosoban razmak. Nedjelja Božanskoga Milosrđa podsjeća nas da imamo nebeskoga Oca koji je savršen i bogat Milosrđem, ali jednako bogat i savršen u Pravdi. U nas ljudi sudska nesavršena pravda bez milosrđa vodi u okrutnost, a sudska amnestija ili nesavršeno milosrđe bez pravde vodi u rasulo.
Biskup je u početku spomenuo da su u današnjem Ivanovu Evanđelju (20,19-31) dva dijela: prvi se odnosi na božanske riječi o ustanovljenju sv. Ispovijedi, riječi kojima Isus ovlašćuje Apostole da otpuštaju grijehe onima koji se kaju, a da ne otpuštaju grijehe onima koji se ne kaju: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“; drugi se dio Evanđelja odnosi na Isusov pouskrsni razgovor s apostolom Tomom, kojega su drugi Apostoli cio tjedan tražili i jedva ga dozvali iz Galileje u Jeruzalem. Evo toga razgovora:
- „Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus.
- Govorili su mu dakle drugi učenici: "Vidjeli smo Gospodina!"
- On im odvrati: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati."
- I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama!"
- Zatim će Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran."
- Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!"
- Reče mu Isus: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20,24-29).
Prenosimo biskupovu homiliju
Ovaj razgovor između Isusa, Tome i ostalih apostola, po Ivanu, otkriva veliko blago vjere u ono što se ne vidi a čovjeka čini blaženim. Osvrćemo se na dva karaktera: najprije na Tomin naravan značaj, a zatim na Kristov ljudsko-božanski značaj. Isus je imao Tomu u svojoj Družbi skoro tri godine. Poučavao ga u vjeri u božanske istine. Davao mu snagu da bolesne liječi, zloduhe izgoni. I čovjek bi očekivao da će Toma uzrasti u toj spoznaji i da nikada ne će zaboraviti onih čudesa koja je doživio u Isusovoj zajednici. Ali, što su dani više odmicali, to je Toma sve više zapadao u sumnju i nevjeru. Kada su mu apostoli rekli da je Gospodin uskrsnuo i da bi bilo dobro da se i on pojavi u skupini, Toma je pristao iz želje da rastjera sumnje ili da se još više učvrsti u - nevjeri.
Toma pesimist. Prva pogrješka koja izbija iz Tomina karaktera jest neki prirođeni pesimizam. On ima narav sklonu gledati stvarnost kroz crne naočale, ali on želi živjeti, ići za Isusom i postići ono što Krist obećava. Unatoč takvoj svojoj duševnoj situaciji, koju je možda naslijedio od svojih roditelja, u Tominu je srcu uvijek bilo i ljubavi za Učitelja i Gospodina. Teško je to ostvarivao, ali je ostvarivao!
Pesimist je čovjek koji u životu stalno očekuje zlo i gore, pa kada se ono dogodi, onda usklikne: Jesam li ti rekao? I onda se u toj nevolji na neki način zabavlja turobnim mislima, bijeg mu je spas: bijeg od društva, od rada, od radosti. Koga od nas ne zahvati takva Tomina pesimistička struja? To je dio naše naravi. Iskustvo nas uči da budemo ne samo optimisti, nego i pesimisti. Naš je život Sizifov posao: kotrljamo kamen na brdo, pa se s njime skotrljamo u dolinu, pa ponovo i tako cio život. Kako ne biti pesimist? Imaš sposobnosti, ali ograničene. Imaš želje, neograničene, ali načini ostvarenja tih želja – ograničeni. Eto tu mora doći do preokreta: do iskakanja iz pesimistična vlaka, moram biti optimist, jer to Bog od mene očekuje: da vjerujem u njega, da se uzdam u njegovu Providnost!
Toma bjegunac. Druga Tomina pogrješka jest da su na Uskrsno jutro svi Gospodinovi učenici zajedno, osim Jude koji se objesio, i Tome koji je napustio Družbu. Isusova je smrt zbila apostole u dvoranu Posljednje večere. A Toma je otišao iz apostolskoga zbora u Galileju. Pesimizam je pobijedio. Bio je rasprodao sve, ostavio sve, pošao za Učiteljem, a kad tamo… on onako. Prekinuo je sa svima. „Izgubio“ apostolsko zvanje.
- Kako je to strašna pouka svakomu od nas: koliko bismo puta željeli otići, razočarani. Ne sviđa nam se mjesto, posao, obitelj, država. Ne želimo da nas Bog vodi preko Kalvarije, da dospijemo u uskrsno jutro. Vraćamo se svojim zemaljskim planovima. Napuštamo zvanje, žalimo one koie su u njemu ostali. Preziremo Božje planove o sebi. Strašno.
Ovo su dvije Tomine pogrješke: zloslutnik i bjegunac. Ali on ima i dvije neobične vrline: istinu traži i, kada je nađe, na nju pristaje.
Tomina iskrenost. Toma je iskren. On ne može tvrditi da u nešto vjeruje, ako ne vjeruje. Dosta je izvaran u životu. Od sada samo očima vjeruje. Što rukama i prstima dohvati, to umom priznaje i na to srcem pristaje. On jest sumnjivac, nevjernik, ali to je činjenica, a ne njegova hirovitost. Stoga, dok ne stavi svoje prste u mjesto Isusovih čavala, dok ga ne vidi svojim ljudskim očima, njegovo raspeto tijelo, on ne će vjerovati, ne će i ne može. Ja mogu poći s vama, ali dok se pozitivno ne uvjerim, ne prihvaćam. Sve je za njega obmana dok se fizički ne uvjeri… Toma je doista tvrdoglav, ali iskren, jasan i beskompromisan.
Bilo bi pošteno kada bismo i mi bili do te mjere iskreni samima sebi i svojoj zajednici, kao što je Toma bio iskren sebi i svojim kolegama, pa da nastupamo sa svom otvorenošću i iskrenošću, makar nas to koštalo! Ako smo iskreni i od Istine – vjerujmo da će nas Istina osloboditi! Isus je to pokazao. Nagradio je Tomino traženje i objavio mu se, upravo kako je Toma tražio, ali je Isus dao i pouku svima.
Tomina odanost. Kada se Toma uvjerio, prihvatio je Isusa potpuno. Možda i nije stavljao prste u Isusove rane. Ali kada je vidio Isusa pred sobom, nije više vjerovao u sebe: Isus postoji, a JA NE POSTOJIM! I uzviknuo nešto što je dostatno izgovoriti pod misnom Pretvorbom: „Gospodine moj i Bože moj!“ U tom je trenutku Toma prihvatio Krista kao čovjeka i kao Boga i Gospodina.
Toma je čovjek koji traži, muči se, ne vjeruje, ali kada nađe i upozna, onda to prihvati potpuno, svim bićem svojim, svim umom svojim, svim srcem svojim.
- Pouka je ovo Tomina svima nama. I mi se možemo mučiti i puno učiti. Ali kada već jednom otkrijemo, uvjerimo se – onda prihvatimo potpuno.
Isusova kultura i pedagogija prema Tomi Blizancu
Iako govorimo samo o apostolu Tomi koji istražuje Istinu, ne možemo se ovdje ne osvrnuti i na Isusa, Vječnu Istinu, Riječ, Logos. Da pogledamo kako Isus postupa s Tominim karakterom i kakvu mu pouku daje.
Isusov postupak. Nepuna tri godišta trajala je bogoslovija u kojoj je Isus bio glavni profesor i pedagog. Bio je s apostolima beskrajno strpljiv, kao majka s djecom. Nikada nije izgubio živce. No nakon uskrsnuća nije imao posebnih problema, osim s Tomom, koji je do kraja ostao sumnjičav, svojevoljan i napustio zajednicu. Isus ne lomi štapa nad njim, nego još uvijek postupa milosrdno, strpljivo, ali nepopustljivo. Dolazi u dvoranu, kroza zatvorena vrata, za njegovo uskrslo Tijelo ne vrijede više naravni zakoni. Ušao, i ravno k Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u rebra moja!" To je bio dostatan razlog da se Tomi rasprši svaka sumnja i nevjera i da usklikne najljepše riječi priznanja i vjere: Gospodine moj i Bože moj!
Isusov dvostruki poučak:
- Ne budi nevjeran, nego vjeran! Isus je došao na svijet da u ljudima izazove vjeru, da napravi most vjere između čovjeka i Boga. I, evo, Toma, ne budi nevjeran. Nije vjera u oku i u prstu, nego u volji i u srcu. Voljom se vjeruje!
- Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Opomena Tomi, a poruka svima nama koji ne možemo opipati Isusove rane kao Toma. Isus donosi jedno novo blaženstvo, deveto, blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše. Toma je blažen koji je vidio i povjerovao, ali su još blaženiji oni koji ne vidješe a povjerovaše. Mi se nalazimo u takvoj situaciji. Neka nam Isus pomogne!
