Na obljetnicu posvete katedrale, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa biskup je Ratko u mostarskoj katedali izrekao propovijed o Kristovu razapinjanju na Kalvariji i o Njegovih sedam riječi koje je izgovorio s križa:
Obljetnica posvete Katedrale. Prije 35 godina u ovoj katedrali bilo je liturgijski svečano kao nikada poslije toga. Dvojica kardinala iz Rima, Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere, i Agnello Rossi, prefekt Kongregacije za širenje vjere; uz dvojicu biskupa iz Mostara, Petra i Pavla, i druge biskupe i mnoštvo svećenika i naroda, posvetili su ovu Katedralu na slavu Presvetoga Trojstva i na čast Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. Bio je blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Taj je uzvišeni Križ u ovoj katedrali svima vidljiv i iznutra i izvana, jer spaja četverodijelni krov i otvara katedralu prema svjetlosti nebeskoj. To je Križevo, uzvišeno i posvetom Katedrale označeno, bilo ujedno nagovještaj kakva će zemaljska sudbina pratiti i ovu Marijinu katedralu, vijesnicu Kristova Križa i njegova slavnog uskrsnuća. Toga istog blagdana, ali 12 godina poslije, Katedrala je, zajedno s cijelim gradom, bila pod stalnim praskom ratnih granata, pa biskupsko ređenje, predviđeno ovdje, s otisnutim sličicama – sa svjesno izabranim geslom „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22) i s nadnevkom: Mostar, 14. rujna 1992. - preneseno je u slobodniji gradić Neum. I ova nas obljetnička posveta i liturgijski blagdan Uzvišenja sv. Križa vraća na promatranje Kristove spasonosne muke i uskrsnuća.
Križevo. Raspeće. Sva četvorica evanđelista donose činjenicu Kristova raspinjanja na križ na Kalvariji. Jednostavno, činjenično, objektivno: Luka 23,33: „I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva“; Mt 27,33.35: „I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove, bacivši kocku“; Mk 15,22.24: „I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto… Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove, bacivši kocku – što će tko uzeti“; Iv 19,17-18: „A on, noseći svoj križ, iziđe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini.“
Prikaz bez ikakva subjektivna čuđenja a na začuđenje svega Jeruzalema, i bez ikakva užasavanja na onako užasan prizor. S najvećom štedljivošću i skromnošću riječi.
Bičevanje. Međutim, toga prvoga Velikog petka, prije razapinjanja, Isus je bio izbičevan u Pilatovu dvorištu. To je Isus znao, očekivao i predkazao: Mt 20,19; Lk 23,16; Iv 19,1. Rimski bi vojnici kažnjenika svukli, privezali prsima uz čvrsti stup tako da se leđima nije mogao micati. Bič je bio od kože, na vrhu s kuglicom od željeza ili komadića kosti. Kuglica bi pri udarcima probijala kožu. Neki bi bičevani izgubili svijest pod tim udarcima. Neki bi pomahnitali. Rijetki bi bili odvezani od stupa a da ne bi duhom klonuli. To je Isus sve junački podnio, a da nije ni svijesti izgubio, ni duhovne snage umanjio.
Izrugivanje. Sveti pisci opisuju da su se Isusu osuđeniku rimski vojnici rugali, nataknuli mu trnovu krunu na krvavu glavu, dali mu u ruku trsku umjesto žezla i preko leđa otrcani crveni ogrtač kao kraljevsku haljinu i ismijavali ga kao kralja i proroka. Čini se da u vojnika nije bilo mržnje, ni zloće u svemu tome izrugivanju: oni su pred sobom imali čovjeka osuđena na smrt - razapinjanjem, i ovo im je bila rutinska vježba ruganja.
Procesija. Potom se u gradskoj vrevi odvijala procesija prema Kalvariji. Najprije su četvorica rimskih vojnika uzela Isusa u sredinu, a pred njima je išao glasnik s natpisom zločina koji se pripisuje osuđeniku. Kod Isusa je bio natpis s krivicom koji je kod svakoga evanđelista malo drukčiji - Mt 27,37: „Ovo je Isus, kralj židovski“; Mk 15,26: „Kralj židovski“; Lk 23,38: „Ovo je kralj židovski“; Iv 19,19: „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (na hebrejskom, latinskom i grčkom). Procesija je išla najduljom dionicom puta, tako da bi što više ljudi moglo vidjeti osuđenoga i da im svima bude opomena što će se i njima dogoditi ako se budu bunili protiv rimske vlasti ili se netko bude proglašavao „kraljem židovskim“. Razumije se da su putem Isusa tukli i prebijali svaki put kada bi pao i jedva se dizao. U jednome trenutku bičevima su priveli Šimuna Cirenca da Isusu pomogne nositi križ. On se nećkao, ali je bio prinuđen (Mk 15,21).
Osuđenik je morao nositi dvije grede, uspravnu višu i poprječnu manju, koje bi se po dolasku na Kalvariju u križ prekovale. Isusa su pratile neke žene Galilejke koje su ga poštovale i voljele, među njima i njegova Majka Marija. I neke druge, Jeruzalemke, koje su naricale za njim, a Isus ih je opomenuo da će se dogoditi još gore stvari (Lk 23,27-31) i neka one plaču nad sobom i nad sinovima i muževima svojim, a ne nad njim. Bile su to profesionalne narikače.
Ocat. Prije nego su ga pribili na križ, Isusu je ponuđeno piće od pobožnih žena u skladu sa zapovijeđu starozavjetnih Izreka 31,6: „Dajte žestoko piće onomu koji će propasti, i vino čovjeku komu je gorčina u duši“. Kada je Isus okusio, nije htio piti jer je želio podnijeti smrt u svoj njezinoj gorčini i sa svim budnim osjetilima (Mk 15,23).
Čavli. Kada bi vojnici počeli pribijati na križ ruke i noge čavlima, koji su razdirale tijelo, osuđenici bi redovito žestoko psovali, proklinjali svoje mučitelje, pljuvali im u lice. Isus je u tim bolnim trenutcima molio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). I u određenom času križ je uzdignut na pripravljenu mjestu i čovjek bi ostao viseći na križu.
Isus nije bio uzdignut od zemlje više od dva metra. Mogao je gledati sve što se događa s njegovom odjećom koju su vojnici međusobno razdijelili: sandale, opasač, haljine. Gospi nisu dali ništa iako je ona s velikom ljubavlju otkala njegovu haljinu koja mu je po danu služila kao ogrtač, a po noći kao pokrivač. Ali vidjevši Majku i uz nju učenika kojega je volio, reče Isus: „Ženo, evo ti sina!“ I učeniku: „Evo ti majke!“ (Iv 19,26). U Pilatovoj Gabati vojnici su ga rimski jutros izrugivali, a ovdje će Židovi: Ako si Sin Božji, sada se pokaži! Ti, rušitelj Hrama, hajde ga sada sruši i u tri dana podigni! Praviš se Spasiteljem, eto spasi sama sebe! Sada siđi s križa, kralju židovski, pa ćemo ti vjerovati! Uzdao si se u Boga, neka ti sada pomogne! (Mt 27,39-43). A Isus je na svu tu ljudsku rugobu primijenio svoju božansku ljepotu! On je doista jedini Sin Božji, i jedini Spasitelj čovječanstva, i jedini Kralj neba i zemlje!
Raskajani razbojnik. Toga dana s Isusom su bila razapeta dvojica razbojnika, ne džeparoša, sitnih kradiša, nego pravih zločinaca koji su imali dugogodišnju karijeru raznovrsna kriminala. Matej i Marko kažu da su ga obojica kriminalaca pogrđivala, a Luka dodaje da je onaj desni u jednome hipu počeo koriti svoga sudruga i obratio se Gospodinu riječima: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Isus mu na to uzvrati: „Zaista, tebi kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,42-43). Nešto u ljudskoj povijesti neviđeno, nečuveno i nedoživljeno. Gospi drago što će njezin Sin večeras biti u raju, i to s prvim plodom Otkupljenja, s raskajanim razbojnikom.
Šest sati na križu. Isus je visio na križu tri sata, prema sv. Marku šest sati: „A bijaše treća ura kada ga razapeše (15,25), a od šeste do devete ure „tama nasta po svoj zemlji“ (15,33). U jednom mahu provali strašan krik: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34).
Kroz to vrijeme tame Isus je izgovorio riječ: „Žeđam“ (Mk 15,36). Žeđa naše iskrene ljubavi, našega skrušena kajanja kojemu želi iskazati svoje božansko milosrđe.
Približava se kraj: Isus je ispustio još jedan krik, ali ne krik muke i razočaranja, nego krik pobjede: „Svršeno je“ (15,37). Završio je djelo koje mu je Otac povjerio.
Isus se konačno obraća Ocu u molitvi, koju ga je mama naučila kao dječaka prema Psalmu (31,5) i koju je svaki pobožan Židov izgovarao prije spavanja: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ Lk 23,46). Nakloni glavu i ispusti dušu. U tom se trenutku hramska zavjesa u dvoje rascijepi, zemlja se potrese, pećine se raspuknuše, grobovi se otvoriše, i tjelesa mnogih svetih preminulih ustadoše i iziđoše iz grobova. A rimski stotnik izgovori one raskajane riječi: Zaista ovaj bijaše Sin Božji!
Evo, hajde, ne ćemo se sada propinjati u teološke visine, nego ostanimo u ljudskim okvirima Isusova čovještva i čovječnosti.
Isusova hrabrost: Rane od čavala brzo su se upalile. Položaj tijela priječio mu je normalan krvotok i disanje. Agonija ili smrtna borba bila je gora od smrti, a raspinjanje još gore od agonije. I još k tomu goruća žeđ. On je sve to mogao izbjeći, ali nije, nego je dragovoljno, otvorena oka i duha, prihvatio da ispije najgorču čašu života. Odbio je i piće koje bi mu barem malo olakšalo muke. Kao čovjek hrabar i jak - iznad ljudskih sila!
Isusova ljudskost. On je pravi čovjek koji istinski trpi i žeđa, istinski viče do neba, istinski oprašta razbojniku. On je istinski doživio ljudsku napuštenost, kao što je čovjek nerijetko doživljava. Pa stoga i moli: Oče moj, zašto si me ostavio?
Isusova poistovjećenost s grješnicima. To je znakovito obilježeno time što je razapet između dvojice razbojnika. I umire među dvojicom zločinaca. I bijaše ubrojen među zlikovce (Iz 53,12). Isus se za javnoga života uvijek pokazao blizim i prijateljskim carinicima i grješnicima, ne da bi im išta odobrio od njihova nereda, krađe i nevjernosti, nego da ih izbavi iz grijeha ako se iskreno pokaju i zatraže milosrđe Božje.
Isusov mir i pobjeda. Isus umire s dječjom molitvom na usnama, zadovoljan djelom koje je dovršio po Očevu planu. Životna je zadaća ispunjena. Križ je započeo svoje uzvišenje i pobjede u raskajanu stotniku, u skrušenu razbojniku i u onom svijetu koji se vraćaše s Kalvarije „bijući se u prsa“ (Lk 23,48). Križ ludosti počeo je ižarivati spasotvornu mudrost; križ rugobe poprimati izgled božanske dobrote; križ sramote pretvara se u uzvišenje svetoga križa koji ne će prestati pobjeđivati do Sudnjega dana. Neka nam „dobro stablo“ Isusova križa urodi „dobrim plodovima“ da bismo iz „dobra blaga srca svoga“ mogli „iznositi dobro“ koje će se očitovati u podnošenju svih naših osobnih i zajedničkih križeva u životu čvrsto vjerujući da nam je samo kroz mnoge nevolje u Kraljevstvo Božje. Amen.
