Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Obrede Velikoga petka Muke Gospodnje, 10. travnja 2020. u 17.00 sati, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve predvodio je mjesni biskup Ratko Perić. Uz biskupa za oltarom bio je đakon don Ante Jukić. U crkvi je bilo nekoliko vjernika, u skladu s civilnim zakonima. Biskup je na početku rekao kako se na današnji dan u Crkvi ne slavi sv. Misa nego obredi Velikoga petka, sjećanje na Isusovu muku i smrt na Kalvariji. Obredi se sastoje od tri dijela:

1. Služba riječi u kojoj je glavni dio Izvješće Muke Gospodnje po sv. Ivanu (18,1-19.42) koje je čitao đakon, a Isusove je riječi izgovarao biskup. 

2. Klanjanje sv. Križu

3. Sveta Pričest vjernicima u katedrali ispred katedrale.

TV Herceg-Bosna prenosila je Obrede Velikoga petka.

Prenosimo biskupovu prigodnu propovijed:

ISUSOVE DUŠEVNE I TJELESNE MUKE

Kada bi se poredali svi podatci iz četiriju Evanđelja o Muci Isusovoj i kada bi se pridodali rezultati medicinskih proučavanja Isusove Muke, ne bi se nikada moglo savršeno posložiti onih dvadesetak sati - od 8.00 uvečer na Veliki četvrtak do 15.00 sati na Veliki petak - koje je Isus proživio i kakve je patnje te noći i toga dana podnio. Bilo je i hrvatskih liječnika koji su se posebno bavili tom tematikom.[1] Danas, kada svatko od nas proživljava svoju posebnu muku, duševnu i tjelesnu, osobnu i obiteljsku, zdravstvenu i školsku, gospodarstvenu i poslovnu, dobro se podsjetiti na Muku Isusovu i usporediti svoje današnje nevolje s patnjom Kristovom. Nemamo mogućnosti danas s tisućama obaviti Križni put na našim brežuljcima i u crkvenim dvorištima, hajdemo u ovih nekoliko minuta pratiti Isusa na njegovu mukotrpnu putu od 3-4 km i izvući duhovnu poruku za sebe u ovom tjeskobnu vremenu.

Usrdna molitva u Maslinskom vrtu. Završivši Posljednju večeru, na kojoj je Gospodin ustanovio Euharistiju i sv. Red, a s koje je Juda otpadnik otišao obaviti svoj izdajnički posao, Isus se sa svojim učenicima uputio u vrt ispod Maslinske gore da se pomoli Ocu nebeskomu od kojega dolazi svaka pomoć i utjeha. Najprije reče učenicima svojim: „Molite da ne padnete u napast“. Da napast ne upropasti sve što ste učili, čuli, činili kroz ove tri godine drugovanja i javna djelovanja. Da vas napast svojim zavodništvom ne nadvlada u vašem daljnjem životu!

- Gospodin i nama upućuje istu poruku danas: Molite da ne padnete u napast! Ne budete li se molili, past ćete iz ove nevolje u goru.

Evanđelisti Matej i Marko spominju Isusov strah i tjeskobu: „Duša mi je na smrt žalosna“ (Mt 26,37-38; Mk 14,34). Kao da je pred sobom vidio ne toliko ono što će slijediti kroz daljnjih 20-ak sati svoje Muke, koliko svu onu tragediju koja dijeli ljude, od prvoga do posljednjega Adama, tako da se jedni opredjeljuju za dobro i pravdu Božju, a drugi za zlo i nepravdu napasničku, a Gospodin prikazuje svoju Muku za spasenje svega svijeta.

- Na čijoj sam strani ja, ti on, ona, mi, vi, oni, one?

Evanđelisti su nam prenijeli i riječi Isusove molitve: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22,42). Nju je više puta ponovio. Sv. Luka, i sam liječnik, spominje duboku duševnu borbu Isusovu: „Kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio“ (22,43). On u sinovskoj molitvi Ocu, ne samo da ne popušta, nego pojačava, još žarče moli pokazujući nam primjerom kako nam se pred Bogom držati i što od njega očekivati: ne da on svoj plan prekraja, tj. svoju volju promijeni, nego da je savršeno na nas primijeni jer to je za nas najbolje i u vremenu i u vječnosti. To je Isus tako duboko proživljavao da mu je Bog Otac poslao anđela s neba koji ga „ohrabri“.

- I mi u iskrenoj i sinovskoj molitvi možemo doživjeti samo utjehu i osnaženje! Isusovoj Muci u molitvi pridružio se još jedan fenomen: „I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju” (Lk 22,44). Može se opravdano pretpostaviti da je u Isusa posrijedi bila rijetka pojava u medicini, tj. primjese krvi u znoju. Takvo je nešto bilo već poznato i dovodilo se u vezu s jakim duševnim potresima. Riječ je o obilnu znojenju popraćenu proširenjem i pucanjem krvnih kapilara u koži. Da bi se shvatila sva težina Kristove Muke od uhićenja do smrti na križu, valja imati na umu da je već u Maslinskome vrtu, osim duševne iscrpljenosti, doživio upravo velik gubitak tekućine znojenjem i znatan gubitak krvi znojenjem i krvarenjem u kožu te da su posljedice toga bile opća tjelesna slabost i povećana ranjivost kože.

Od Getsemanija do Gabate. Isusa nisu uhitili rimski vojnici nego židovska „svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina” (Mk 14,43). Ivan točno navodi: „Juda uze četu i sluge od svećeničkih glavara i farizeja” (Iv 18,3). Oni „pristupe, podignu ruke na Isusa i uhvate ga” (Mt 26,50).

Put koji je već izmučeni Isus vezanih ruku morao prevaliti te noći i sljedećega dana do križnoga puta obuhvaća barem 6 mjesta: uhićenje u Maslinskom vrtu – ispitivanje i šamaranje pred bivšim velesvećenikom Anom, zatim židovsko suđenje pred velikim svećenikom Kajfom, zetom Aninim, službeno suđenje pred Poncijem Pilatom, ismijavanje pred Herodom koji se tih dana našao  u tvrđavi "Antoniji" u Jeruzalemu i završno suđenje opet pred Pilatom na Litostrotosu. Taj je put dug oko 3 kilometra. Osim toga, noć je bila hladna - „bijaše studeno” (Iv 18,18) – a Isus bez sna, pića i hrane uz tjelesno i duševno mučenje: izrugivanje, pljuvanje, zaušnice, bičevanje, udaranje trskom po glavi spletenoj od granja s dugim trnjem; potezanje, krunjenje trnovim vijencem, odijevanje u luđačku haljinu. Pilatovo nepravedno suđenje: Na križ! I bučno skandiranje svjetine podgovorene glavarima svećeničkim: Raspni ga! Raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu! Osim jake boli, sve je to moralo prouzročiti i daljnja krvarenja zbog rana bičem i uboda trnja u prokrvljenu kožu glave.

Od Gabate do Golgote. Muka se pojačavala u tegobnu uspinjanju s poprječnom gredom križa na leđima. Penjanje od Gabate ili Pilatova sudišta do Golgote ili Kalvarije dugo je oko 300 metara, a zbivalo se pred podne, vjerojatno po velikoj vrućini. Putem je Isus posrtao, padao, ranjavao se i krvario. Premalo je što su prisilili Šimuna Cirenca, a još manje što su profesionalne narikače za njim kukale i naricale. Prije razapinjanja ponuđeno mu je vino pomiješano sa smirnom, ali ga Isus odbi popiti (Mt 27,34; Mk 15,23).

Tjelesno stanje, u kojem je Isus bio neposredno prije pribijanja na križ, može se označiti kao krajnja iscrpljenost od mučenja, znojenja, potkožnoga i vanjskoga krvarenja, brojnih površinskih rana, bolna hodanja, s teškim teretom - drvenom gredom od oko 40 kg, od neispavanosti: kroz 30 sati nije oka stisnuo, od gladi i žeđi: 20-ak sati ništa nije pio! Zbog velika gubitka tekućine znojenjem i krvarenjem smanjila mu se količina krvi te je morao nastupiti ubrzan rad srca i ubrzano disanje. Taj je križni put, iz minute u minutu bio sve teži i teži.

Umiranje na Golgoti. Isusa onako izmučena pribili na križ. Potom se pojavila najprije jaka bol zbog zabijanja čavala i opterećenja rana na rukama i nogama. Nastupile i poteškoće izazvane poremećajem disanja. U raspetu položaju s uzdignutim i raširenim rukama dolazi do stezanja mišića ruke, ramena i prsnoga koša. Raspeti može sebi samo povremeno olakšati stanje odupirući se na pribijena stopala. Ali jaka bol u stopalima i sve veća iscrpljenost zbog poremećaja disanja postupno privode Muku kraju.

Ovaj prijelaz Križnoga puta i trosatno umiranje na križu odaje svu težinu smrtne borbe raspetoga Krista.

Zaključak. I da sve to prođe beskorisno, i da ne zazovemo Isusa da po svojoj svetoj Muci primi i blagoslovi ovu našu muku i oprosti nam sve naše grijehe?    

Svatko od nas ima svoju savjest, glas nebeski, s kojim Gospodin ima svoju osobnu vezu. Anđeli čuvari toliko nas puta zovnu i, ako otvorimo savjest, upozoravaju nas što se Bogu u našem životu sviđa a što ne sviđa. A sigurno nam Muka Isusova najrječitije kazuje što Bog od nas očekuje.

Trojica na Kalvariji: Spasitelj, spašenik i pobunjenik.

Spasitelju Muka nije bila potrebna za spasenje, nego nama grješnicima. On je to prihvatio iz posluha prema Ocu i iz ljubavi prema našemu spasenju u Bogu.

Desni je razbojnik uživo čuo Isusovu riječ: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. I otkrio se među tima. Čim je to razumio, obratio se Spasitelju da ga se sjeti u raju. Znamo Isusov odgovor.

Lijevi razbojnik čuo je iste riječi, i samo je pojačao svoju pobunu. Znamo Isusovu šutnju.

Što bi ti volio: da ti Isus progovori ili da odšuti? Da mi progovori. Pa i ti njemu progovori!

----------