Na prijedlog ravnatelja Nadbiskupijskoga Pastoralnog centra u Zagrebu, vlč. dr. Josipa Šimunovića, mostarski biskup Ratko Perić održao je predavanje, zapravo Đakonski ispit savjesti, u kripti sv. Josipa katedralne župe Marije Majke Crkve, 24. travnja 2019. u 17.00 sati. Ravnatelj, prethodno dr. Tomislav Markić, sada voditelj Hrvatske inozemne pastve, a današnji dr. Šimunović, već od 2010. u svoj program Šeste pastoralne godine uključuju pohod Bosni i Hercegovini: Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru. U Mostaru, osim predavanja, slavi se sv. Misa u katedrali, a đakoni borave u Pastoralnom centru Emaus u Bijelom Polju i posjećuju glavne crkvene institucije u Hercegovini. Među 25 đakona trojica su članovi Hercegovačke franjevačke provincije ( fra Dragan Bolčić, fra Nikola Jurišić i fra Robert Pejičić) i dvojica Mostarsko-duvanjske biskupije (don Petar Filipović i don Domagoj Markić).
Evo jednoga obrasca, na temelju Isusovih evanđeoskih riječi, za ispit naše kršćanske savjesti, u konkretnom slučaju đakonske.
Osobno zvanje: „Dođi i slijedi me!“ (Mt 19,21). Imam li kao đakon na putu prema svećeništvu ozbiljnu i čvrstu odluku slijediti Isusa i živjeti što bliže Njemu kako on želi? Da budem s Njim i da me On šalje pomagati i propovijedati drugima? Ili je ta davna odluka, „prva ljubav“, tijekom vremena zamrla, iščezla? Jesam li uvjeren u to da plodnost moga danas đakonskoga, sutra svećeničkog služenja dolazi od Boga i da se, s milošću Duha Svetoga, moram poistovjetiti s Kristom i svoj mu život predati za svoj vječni spas i za spasenje svijeta?
Zvanje u drugima: „I pozove k sebi one koje je izabrao, i oni dođoše k njemu“ (Mk 3,13). Nastojim li ozbiljno i zauzeto otkriti klice duhovnoga zvanja koje je Bog stavio u tolike mlade? Brinem li se oko toga da se proširi što jača svijest općega poziva na svetost? Potičem li druge da se mole za duhovna svećenička zvanja i za posvećenje vjernika uvjeren da je na prvom mjestu: Molite Gospodara žetve…, a tek onda naše reklame, tehnička sredstva i predavanja iz „pastorala zvanja“? I ako nema molitve, nema zvanja. I ako ima molitve, ima zvanja. I da je učinkovitije molitvom i životom svjedočiti negoli riječju propovijedati i samo se tužiti na bolnu situaciju?
Celibat: „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, preljubi, lakomstva, opakosti, razuzdanosti, zlo oko, psovka“ (Mk 7,21-22). Je li Gospodin Isus prava ljubav moga života? Ispunjavam li s radošću obvezu svoje ljubavi prema Bogu time što živim prema obvezi celibata/zavjeta čistoće obećana u redu đakonata? Upuštam li se svjesno i nezaustavljivo u nečiste misli, želje ili radnje i zadržavam li se u njima? Jesam li vodio nedolične ili dvolične razgovore, mlađe sablažnjavao s obzirom na svećeničku čistoću? Neposredno se izlagao prilici da sagriješim protiv VI. i IX. Božje zapovijedi i crkvenoga zakona čistoće? Pazim li na svoje poglede, kojima se također može počiniti preljub? Jesam li pozoran u ophođenju s različitim skupinama osoba? Je li moje životno ponašanje svjedočanstvo drugima da je evanđeoska pa prema tomu i crkveno-obećana čistoća beženstva nešto što je moguće, razumno, radosno, plodonosno i primjerno? Obsequium rationabile - Razumno prihvaćanje, poštovanje! Ili sve to smatram nesnosnim i besmislenim teretom? Puštam li u područje svoga crkvenoga djelovanja razne osobe da rade i reklamiraju što hoće?
Siromaštvo: „Sin Čovječji nema mjesta kamo bi glavu naslonio“ (Mt 8,20). Usađujem li svoje srce u Boga i jesam li u nutrini slobodan od svega ostaloga? Jesam li spreman odreći se svojih osobnih planova i svojih naravnih želja i prihvatiti bilo koju službu koju mi poglavari odrede? Volim li svoje siromaštvo? Posjedujem li suvišnih stvari? Bogatim li se u Bogu ili u bogatstvu? Jesam li izdvajao novac za nepotrebne, beskorisne i luksuzne stvari? Činim li što je moguće da vrijeme mira i odmora proživim u Božjoj nazočnosti i Božjem gospodstvu, sa sviješću da sam uvijek i svagdje službenik Božji?
Posluh: „Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi“ (Mt 20,28). Prihvaćam li poslušno i ponizno upute, savjete i opomene svojih kolega, pogotovo pretpostavljenih? Je li moja svakidašnjica prožeta duhom poslušna i radosna služenja? Nastojim li oko toga da se svakim danom posvetim drugima, da im služim u skladu s Evanđeljem i s Koncilom i Kodeksom? Smatram li i vršenje auktoriteta, koji je povezan sa službom, neophodnim oblikom istinskoga služenja?
Poniznost: „Jer si sve to sakrio umnima i mudrima, a objavio malenima“ (Mt 11,25). Postoje li u mome životu grijesi oholosti, suprotno poniznosti: pretjerana osjetljivost, razdražljivost, otpor opraštanju itd.? Grijesi škrtosti: skupljanje materijalnih stvari, a ne znam čemu? Čuvanje novca na banci, a prosim? Grijesi zavisti: ljubomorna bolest zbog uspjeha i položaja drugoga, kolege, umjesto radosti i čestitke bratu u službi? Grijesi lijenosti: zadovoljenje s bogoslovijskim znanjem biblijske i teološke materije bez daljnjega produbljenja i studija? Molim li se Bogu za krjeposti poniznosti, poslušnosti, marljivosti? Prikažem li katkada sv. Misu za sebe kao zahvalu Bogu za sva dobra koja mi je dao, duševna i tjelesna, moleći ga za milost ustrajnosti?
Bratska ljubav: „Ljubite jedni druge!“ (Iv 13,34). Živim li u ophođenju sa svojom braćom i sestrama u zajednici u ljubavi Božjoj ili se, naprotiv, katkada iz sebeljublja, nesudjelovanja ili ravnodušnosti nisam za njih uopće zanimao, kamoli brinuo? Ni u Domu ni na poslu? Kritiziram li svoje kolege, braću u zajednici ili izvan zajednice? Pomažem li onima koji trpe zbog tjelesne bolesti ili duševnoga bola? Proživljavam li bratsku ljubav tako da ne dopuštam da kolega bude toliko vremena sam, a bolestan, ili zauzet poslom preko glave, a ja okrenem glavu od njega? Tužim li se pred laičkim svijetom, pa i svojom rodbinom, na svoje kolege, poglavare, sve do Rima?
Molitva: „Vazda moliti i nikada ne sustati“ (Lk 18,1). Molim li svakodnevno Časoslov potpuno, dostojno, pobožno i savjesno? Jesam li u toj bitnoj točki svoga duhovnoga zvanja, tj. da molim u ime cijele Crkve, vjeran svojoj obvezi prema Kristu? Je li sv. Misa središte moga unutrašnjeg života? Sudjelujem li raskajano, svjesno i pobožno u njoj? Ostajem li u zahvalnoj molitvi? Je li Euharistija za mene prvo: slavljenje Boga, drugo: zahvala Bogu, treće: zadovoljština za grijehe moje i grijehe svega svijeta, i četvrto: prošnja u raznim potrebama? Raduje li me boraviti u razmatranju i tihom klanjanju pred Isusom Kristom koji je osobno nazočan u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Držim li se vjerno dnevnoga pohoda Presvetomu? Predvodim li tjedno klanjanje ili barem mjesečno? Je li moje blago odnosno moje srce kod svetohraništa?
Razmatranje: „Protumači nam prispodobu!“ (Mt 13,36). Obavljam li savjesno svaki dan svoje razmatranje tako što se trudim nadvladati svaku vrstu rastresenosti koja me odvaja od Boga? Time što u Svetom Pismu tražim svjetlo Gospodina kojemu služim? S olovkom u ruci bilježeći misli na koje naiđem i koje mi padnu na pamet? Molim li se prije razmatranja i zahvaljujem li Duhu Svetomu na njegovima poticajima i nadahnućima? Razmatram li redovito Sveto Pismo, barem ono koje mi je zadano u dnevnoj Službi čitanja?
Ispovijed: „Idi i odsad više nemoj griješiti!“ (Iv 8,11). Ispovijedam li se rado, redovito i često kako je primjereno momu duhovnom staležu i svetim stvarima s kojima se susrećem? Kao i stanju svoje grješnosti? Izvršim li pokoru? I to ne jednom nego više puta, radi vlastite raskajanosti? Mijenjam li često ispovjednike? Preuzimam li na svoju dušu tuđe grijehe preporučujući im, na primjer, primanje sv. Pričesti, a oni sklopili drugu nezakonitu ženidbu? Opslužujem li – i kao penitent - doslovno i apsolutno sakramentalni pečat sv. ispovijedi: Nikada, nigdje, nikom, ništa?
Ljubav prema Gospi i svima Svetima: „Ženo, evo ti sina! ... Evo ti majke!“ (Iv 19, 26-27). Obraćam li se pun nade Blaženoj Djevici Mariji, duhovnoj Majci svih vjernika, da mi pomogne kako bih više ljubio njezina Sina Isusa i povećao prema njemu ljubav drugih? Prakticiram li marijanske pobožnosti? Svibanjsku i listopadsku? Odijelim li svakoga dana vrijeme za sv. krunicu, koja nije samo Gospina, nego i Gospodinova? Deseticu - deseticu! Utječem li se molitvenim zazivom svakoga dana njezinu majčinskom zagovoru i zagovoru ostalih Svetaca Božjih u borbi protiv sotone, požude i traženja ispraznih i grješnih užitaka? Ili sam u molitvi mlak, a u strasti jak?
Misao na smrt: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23, 46). Mislim li u svome životu na čas svoje smrti? Molim li se za milost ustrajnosti sve do svršetka i opominjem li i druge kolege i vjernike da čine to isto? Prikazujem li često i pobožno sv. Misu i zajedničke molitve za pokojnike, dobročinitelje, preminule roditelje? Bojim li se „sudišta Božjega“ pred koje nam je svima stati i račune položiti (Rim 14,10)? Odnosno jesam li svjestan i vjerujem li u onu drugu a istu: „Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“ (2 Kor 5,10)