U utorak, 31. prosinca 2019., posljednjega dana građanske godine, na spomendan sv. Silvestra, pape (314.-335.), 20 kandidata na svećeništvo iz hercegovačkih biskupija (jedan je nedostajao), sastalo se u velikoj dvorani na katu u Biskupskom ordinarijatu u Mostaru. U prvom činu bilo je biblijsko razmišljanje s perom i papirom, a u drugom sv. Misa u kapelici Duha Svetoga na istom katu. Kandidati se sastaju već 20 godina u isto doba od 1999. kada se obavljaju liturgijski obredi pripuštanja u kandidaturu za đakonat i prezbiterat, i postavljaju u službe lektora i akolita oni bogoslovi koji su godinama i studijem prispjeli na red.
Razmatranje u dvorani. Biskup Ratko pozdravio je u 10.00 sati šestoricu sjemeništaraca - Samuela drugaša i Daniela trećaša te četvoricu maturanata: Marka, Stipu, Stjepana i Tomislava, koji pohađaju sjemenišne gimnazije u Travniku i Zadru, kao i četrnaestoricu bogoslova koji su na petogodišnjem filozofsko-teološkom studiju u Sarajevu, Zagrebu, Eichstättu i Rimu. Pripremio im je biblijsku domaću zadaću koju su mogli raditi pun školski sat, 45 minuta. Ove je godine tema bila: Kako nas Biblija poučava da se borimo protiv “požude tijela, požude očiju i oholosti života”? (1 Iv 2,16)[1]Kandidati su se marljivo dali na izradbu zadaće.
Euharistija u kapelici. U 11.00 sati svi su kandidati prešli u kapelicu na sv. Misu. Božićne su pjesme više izvirale iz srca nego iz grla. Evanđelje je pročitao generalni vikar don Željko Majić i potom prozivao pripravnike koji su bili za pojedine službe, a oni se pojedinačno javljali da su nazočni i spremni.
- Nagovor. Biskup je potom održao nagovor na istu temu koju su prethodno radili sami kandidati. Požuda tijela i očiju te oholost života vide se u Sedam glavnih grijeha. „Oholost života“ obuhvaća grijehe oholosti i zavisti; „požuda očiju“ jest pohlepa kojoj je pratnja grijeh škrtosti, a „požuda tijela“ odnosi se na ostale grijehe: bludnosti, neumjerenosti u jelu i pilu, srditosti i lijenosti. Urođena požuda u čovjeku po sebi je neutralna, ni zla ni dobra. Ako je u službi života i održavanja života, ima pozitivnu ulogu i snagu, a ako je u službi grijeha, ima razaralačku moć i same osobe i svega života. Čim je Bog stvorio prve ljude na svoju sliku i priliku, tj. udijelio ih svjetlo razuma i dar slobodne volje, prepustio ih je njihovoj pameti i slobodi, postavljajući im jasne zapovijedi i označujući zabrane s trajnim posljedicama. Odmah se pojavio oholi i zavidni đavao, pali anđeo, koji je pokušao zavesti Adama i Evu za sobom. I početno uspio da "zagrizu" zamamno a zabranjeno voće. Čim su okusili, skočilo im je na nos! Savjest im je, kao Božji kompas, poremećena, upala u grijeh, vatreno se upalila, osjetili se razgolićeni jer ih je napustila dotadašnja milost Stvoriteljeva; svojim neposluhom deklarirali se neprijateljima Božjim i uputili se prema tjelesnoj smrti. Taj isti đavao našao se i na početku Isusova života u pustinji ili Kvarantaniji slijedeći iste obrasce napastovanja. Navodio Isusa da ne gladuje nego neka uzme kruha čudom pretvorena iz prašine i kamena; neka se pokaže u ispraznoj slavi skačući s vrha tornja da mu ljudi plješću i ponudio mu sva kraljevstva svijeta samo da mu se Krist pokloni. A ni pedalj zemlje nije vražji nego Božji! Gospodin je odlučno odbio sotonu najoštrijim riječima i pokazao svima nama kako se i mi moramo oduprijeti đavolskom zavodništvu. Mi ljudi vrijedimo onoliko koliko smo prokušani, u kušnji pobijedili sotonsku zamamljivost i ostali uz Boga i uz njegove zapovijedi. Istina, svi u sebi nosimo te dvije životne požude, tijela i napose očiju, i urođenu oholost, protiv kojih nam se sustavno svega vijeka boriti moleći Božju pomoć. Jer, ako sv. Pavao, apostol kojega je Isus izravno obratio i odabrao, piše da kroti svoje tijelo i zarobljava ga da sâm ne bude „isključen“ nakon što je „drugima propovijedao“ (1 Kor 9,27), koliko li ćemo više mi ostali, krhki i jadni ljudi, činiti tjelesnu pokoru i moliti Boga da nas očuva od zlih misli, tjelesnih žudnji i oholih putova koji sve vode u tjelesnu smrt, a one nepokajive i nepopravljive i u „drugu smrt“.
- Lektori. Završivši nagovor, biskup je najprije podijelio liturgijsku službu lektorata dvojici bogoslova četvrte godine studija: Nikši Pavloviću iz župe Gradac, i Svenu Skenderu iz katedralne župe u Mostaru. Oni su napisali vlastoručne molbe koje su im poglavari popratili svojim mišljenjem a biskup donosi konačnu odluku. Tom liturgijskom službom djelitelj ih je ovlastio da čitaju riječi Božje na kršćanskim skupovima; da u sv. Misi i ostalim svetim činima čitaju propisane odlomke Svetoga Pisma, osim Evanđelja; da recitiraju ili pjevaju psalam između čitanja; da mole nakane sveopće molitve; da poučavaju vjernike za dostojno primanje sakramenata.
- Akoliti. Potom su pristupila četvorica bogoslova petoga tečaja studija: Ivan Aničić iz katedralne župe i Branimir Bevanda iz župe sv. Mateja u Mostaru, Vinko Nenadić iz Hercegovačkih Vinjana i Tomislav Rajič iz Jablanice, koji su također napisali molbe, uz mišljenja svojih poglavara. Podijeljena im je služba akolitata koja uključuje pomaganje đakonu i prezbiteru oko oltara; omogućuje im da budu izvanredni djelitelji sv. Pričesti, posebno kada nedostaje redovitih djelitelja Euharistije ili kada je velik broj pričesnika; ne mogu sami, bez župnika, dijeliti sv. Pričest bolesnicima po župi; i mogu u izvanrednim prilikama, kada nema redovitih službenika, izložiti presvetu Euharistiju i pohraniti je, ali bez dijeljenja blagoslova. Ne mogu obavljati blagoslov ni osobâ, ni kućâ, ni predmetâ.
- Kandidati. U trećem liturgijskom činu pod sv. Misom bila su pripuštena među kandidate za đakonat i prezbiterat Mostarsko-duvanjske biskupije dvojica bogoslova trećega tečaja studija: David Bebek iz župe Šipovača-Vojnići i Mato Puljić iz katedralne župe u Mostaru, uz prethodne potpisane molbe i mišljenje svojih poglavara. Za takve kandidate Kodeks jasno propisuje: „Neka se pripravnik za đakonat ili prezbiterat ne redi dok ga vlast, o kojoj se govori u kann. 1016 i 1019, po bogoslužnom obredu primanja ne primi među kandidate pošto je prije vlastoručno napisao i potpisao svoju molbu i pošto je molbu ta vlast napismeno prihvatila“ (kan. 1034, § 1). Na molbe sve osmorice kandidata, lektora i akolita biskup im je također napismeno odgovorio.
Razgovor u blagovaonici. Poslije sv. Mise svi su bogoslovi i sjemeništarci ostali na objedu u biskupskom dvoru. U bratskom razgovoru sedmorica su njih informirala svoje kolege o životu i učenju u svojim odgojnim i obrazovnim institucijama: Zvonimir je pričao o Germanicumu i Gregorijani, David o Willibaldinumu u Eichstättu, Luka o bogosloviji na Kaptolu a Sven o Kolegiju na Jordanovcu u Zagrebu, Branimir o bogosloviji i teologiji u Sarajevu; Stjepan o travničkom sjemeništu i gimnaziji, a Stipe o zadarskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu. Na odlasku svima je podijeljena ovogodišnja knjiga koju je priredio don Željko Majić, Ljubav koja ne prestaje, Stepinčeve večeri, desetak domovinskih prezentacija prošlogodišnje monografije o blaženom Alojzije Stepincu, pastiru i mučeniku, Nada koja ne postiđuje. Biskup je svima zaželio da ih u mladenačkom odgoju i studiju prati Gospodinov blagoslov kroza sve dane Nove godine, koja počinje svetkovinom Marijina bogomajčinstva.
Sretna i blagoslovljena Nova 2020. Godina!
[1] Cio tekst Ivana apostola glasi: „Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2, 15-17).
