Sveti Ivan Pavao II., papa (1978.-2005.), proglasio je blagdan Svijećnice ili Gospodinova Prikazanja u Hramu Danom Bogu posvećenih osoba (1997.). U mostarskoj katedrali, posvećenoj Mariji Majci Crkve, ovaj se blagdan proslavlja na posebno svečan način već 23. godinu. U poslijepodnevnim satima okupi se veći broj redovnika i osobito redovnica, pastoralnih djelatnika i djelatnica na području hercegovačkih biskupija, da mole za sva sadašnja duhovna zvanja koja nam je Bog dao kao i za nova koja se kao istinska potreba osjećaju i u Hercegovini, koja je nekoć bila plodna majka duhovnih poziva i pojačavala tolike redovničke i biskupijske zajednice ne samo u Crkvi u hrvatskom narodu nego i na drugim stranama.
Tako je bilo i ove, 2020. godine, 2. veljače, na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, kada se sabralo više od stotinu Bogu posvećenih osoba (velika većina bile su redovnice) na duhovnu obnovu i Euharistijsko slavlje. Na početku susreta u 15.00 sati sve je nazočne pozdravio generalni vikar don Željko Majić koji je i na kraju Misnoga slavlja svima zahvalio, a na poseban način u ime svih nazočnih i mjesnomu biskupu Ratku koji je predvodio sv. Misu i uputio prigodnu homiliju.
Pokorničko bogoslužje predvodio je fra Iko Skoko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije, a pjevne dijelove sestre franjevke iz Mostara. Nakon pokorničkoga bogoslužja bila je prigoda za svetu ispovijed. Za vrijeme ispovijedanja predstavnici raznih redovničkih zajednica i kongregacija predmolili su Gospinu krunicu. Isto tako, misna čitanja i molitvene zazive vjernika pročitali su članovi redovničkih zajednica te postulanti i novaci Hercegovačke franjevačke provincije. Evanđelje je navijestio fra Danko Perutina, gvardijan franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru. Nakon homilije redovnici i redovnice obnovili su svoja redovnička obećanja.
Nakon sv. Mise priređeno je bratsko sestarsko razgovorno zajedništvo u velikoj katedralnoj dvorani, uz okrjepu.
Prenosimo homiliju biskupa Ratka.
SUSRET DO SUSRETA
Braćo i sestre!
Crkva danas slavi Dan Bogu posvećenih osoba i uopće Dan života, dan naše zahvale na milosnu daru života, koji po roditeljima primismo od Oca nebeskoga.
U današnjem evanđeoskom odlomku blagdana Gospodinova Prikazanja ili Svijećnice (Lk 2,22-40) spominje se poimence pet osoba u raznim susretima u jeruzalemskom Hramu: jedno Dijete, dvije mlade osobe i dvije u poodmakloj dobi. A sve petero „u punini vremenâ“.
1. ISUS. Sin Božji, Druga Božanska Osoba Presvetoga Trojstva, sišao s nebesa radi nas ljudi i radi našega spasenja. Zato sveopći Otkupitelj Mukom, Smrću i Uskrsnućem svojim; Otkupitelj, jer nam nudi otkupljenje od grijeha naših, i Spasitelj, jer nam nudi konačno spasenje u nebu, uz našu suradnju da sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja na ovoj zemlji.
2. Marija – Gospa. Po planu Očevu, Sin je Božji utjelovljen po Duhu Svetome u povijesnom vremenu i prostoru, uzevši tijelo od Djevice Marije sjedinjujući pod svoju Božansku Osobu – pod svoj Božanski JA - sva svojstva Božje naravi i sva svojstva ljudske naravi, osim grijeha. Zato je Bog Mariju predodredio, pripremio, učinio bezgrješnom od prvoga trenutka njezina začeća i bezgrješnom od svakoga osobnoga grijeha. Ona je Djevica i Majka i samo je nju od svih ljudskih bića Bog uznio dušom i tijelom u nebesku slavu.
3. Sv. Josip. On je onaj pravednik koga je Otac nebeski dao za zaručnika Bogorodici Djevici; on je onaj vjerni i mudri sluga koga je isti Otac nebeski postavio nad svojom obitelji da umjesto zemaljskoga oca čuva Očeva Jedinorođenca, začeta po Duhu Svetom, Isusa Krista, Gospodina našega. Josipu je dakle povjerena očinska skrb da Isusa i Mariju prati, hrani, brani, štiti i pomaže. Josip je savršeno obavljao svoje zadaće do Isusove 12. godine, kada je dječak u židovskom narodu podlijegao određenim hramskim zakonima: hodočašća, hramskoga poreza itd. Ove se tri osobe nazivaju Sveta Obitelj. Već nakon povratka iz Jeruzalema u Nazaret, kada je Isusu bilo 12 godina, ne spominje se više sv. Josip među živima, iako ne znamo točno kada je preminuo. Isusu, Svjetlu od Svjetla, pravomu Bogu od pravoga Boga, pripada naše klanjanje, Gospi naše nadštovanje, sv. Josipu prvoštovanje, a svim ostalim svecima i sveticama, apostolima, mučenicima pripada naše štovanje ili čašćenje.
Evo Svete Obitelji u Hramu, 40. dan nakon rođenja Maloga Isusa, da ga majka Marija i Josip prikažu Gospodinu kao prvorođeno muško čedo. Budući da su bili sirotinja, uvaženo im je da umjesto janjeta kao žrtvu prinesu dvije grlice ili dva golubića (Lk 2,24), što su zahvalno i radosno i učinili.
U međuvremenu, pojavi se još jedna nepredviđena osoba u Hramu:
4. Šimun. Sv. Luka izričito piše da je Šimun živio u Jeruzalemu, a ne u Hramu. Bio je „pravedan i bogobojazan“ (2,25). Duh mu je Sveti objavio da ne će umrijeti dok ne vidi Pomazanika – Mesiju – Krista. I ponukan tim istim Duhom, dođe u Hram. A upravo tada i tuda prolaze Marija i Josip s djetetom Isusom. Zamoli ih Šimun i primi Dijete u naručje, blagoslovi Boga i reče onaj svoj himan koji mi svećenici, redovnici, redovnice u svakom Povečerju molimo i ističemo četiri velika dobra Božja: Mir, Spasenje, Svjetlost i Slavu. Po onim riječima: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, zaključujemo da je Šimun bio u jesenskoj dobi života. Ne znamo je li se i ženio, ovdje je nastupio sam, i čini se prilično star. Ne spominje mu se ni žena ni djeca. Mi smo ga navikli nazivati Šimun starac, iako to Biblija ne bilježi. Nije on rekao samo za Isusa da je on Spasenje, Svjetlost i Slava, nego se obratio i Gospi i njoj prorekao ozbiljne riječi: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca“ (2,34).
Mnogima na propast: jer će odbiti Isusa kao jedini Put, jedinu Istinu i Život. Odbiti njegov Križni put.
A izvan križa nema Krista! U križu je moć, u Križu je sreća, u Križu je spas.
Mnogima na uzdignuće: jer će mnogi prihvatiti Isusov Križni put, Istinu koja oslobađa i Život vječni. Po križu Svjetlu Kristovu!
Znak osporavan: tj. jedni će ga štovati, drugi će ga psovati. Neki će ga nijekati, drugi će se za njega žrtvovati; jedni će ga veličati, a drugi će ratovati protiv njega i njegove Crkve do Sudnjega dana. Jedni će ga smatrati legendom i maštom, a drugi će govoriti: Izvan Krista nema ništa! I za njega živote davati.
I tebi će samoj mač probosti dušu: i pomorom djece u Betlehemu, i bijegom u Egipat, i nestankom Maloga u Hramu do 12 godina, i osudom na Gabati, i raspećem na Golgoti, i pokopom na Kalvariji…
5. Baka Ana. Evo i pete osobe, „proročice Ane“ (Lk 2,36). Za nju znamo da je bila udana. Živjela s mužem sedam godina, a onda sama do svoje 84. godine.
Je li proslavila koji jubilej? – Jest, zlatni jubilej udovištva.
Gdje je stanovala? - Nije napuštala Hrama.
Čime se hranila? - „postovima i molitvama“.
Je li se susrela sa Svetom Obitelji? – Jest. Upravo u taj čas nadođe.
Je li išta rekla Isusu, Mariji i Josipu? – Jest. Hvalila Boga i pripovijedala snove o ovom Djetetu.
Po čemu je „proročica“? – Svakomu je govorila što mu je činiti danas. Jer od našega današnjega rada i dana ovisi nam vječnost.
Malo posljednje crkvene statistike iz 2016. godine pa ćemo zaključiti:
1 – Pučanstvo na zemlji: 7 milijardi i 300 milijuna ljudi; od toga katolika: 1.299.000.000 ili 17%.
2 - Svećenici: 415.000 (od kojih oko 132.000 redovnici), svake godine oko 1000 manje svećenika; redovnice: 659.000, svake godine oko 10.000 sestara manje; braća: 52.000.
Zašto je duhovnih zvanja sve manje?
Nedostaje prave vjere. Imaju oni vjere, ali u vlastite fantazije, u požude tijela, u ponude svijeta, u praznorječiva obećanja, samo nema prave vjere u pravoga Boga koji nam ovaj život daje za kušnju, a vječnost za zaslužen život.
Nema prave molitve Bogu da pošalje žeteoce i žetelice u žetvu svoju. Imamo mi možda časoslovna psalmiranja, s Bogom na usnama, a daleko nam od srca, kako veli prorok Izaija. Ako svaki dan ne padnemo na koljena, ako svaku večer ne molimo Gospodara žetve, ne možemo očekivati da će nas Bog obasuti novim zvanjima, nego će Božja žetva postajati sve izobilnija, a ljudska „žetelačka snaga“ sve oskudnija!
Nemaju smisla za žrtvu. Imaju oni žrtve na koju se ljute i koju možda proklinju. Nemaju ljubavi prema žrtvi koju Bog šalje. A nema pravoga života bez prave žrtve. Za svaki uspjeh hoće se žrtva. Za velike uspjehe, velike žrtve. Žrtve ljude odgajaju, i ohola im srca lome.
Nema potpune predanosti Kristu. Da budeš dostojan ili dostojna Krista, trebaš se odreći oca, majke, muža ili žene, djece, njive, vile, barke, banke. Ako je tako, onda onaj mladić kojega Isus „zavolje“ (Mk 10,21), njegovu ljubav prezre i žalostan ode jer imaše velik imetak. Isus mu nudi plemenitiji i savršeniji put, a on bira ovaj sebični, tvarni i kvarni! Ispričava li se možda iz sličnih motiva i onih 30% pozvanih kandidata za biskupe (kako nas nedavno upozna kard. Ouellet)?
Nemaju ni kiše milosti, ni sunca radosti, ni otpora trnju i žilju da darovano zrno proklije i uzraste. A ono četvrto zrno pade na plodno tlo pa da vidiš….
Gdje je izvor zvanja? Pa ipak mali Isus na dan svoga Prikazanja Ocu nije se okružio vijencem mladih pitomaca Jeruzalemske bogoslovije, nego s dvoje pozvane i počašćene stare čeljadi, Šimunom i Anom, kojima bijaše zajedničko:
da su Božji Hram silnom ljubavlju voljeli (2,27; 2,37);
da su iščekivali utjehu Izraela (2,25) i otkupljenje Jeruzalema (2,38);
da se „ponukani Duhom“ nađoše „u taj čas“ s malim Isusom (2,28; 2,38);
da je i jedno i drugo hvalilo Boga do neba (2,29-32; 2,38).
I dok bude ovako revnih i vjernih Šimuna i Ana, bit će i mladih Šimuna novaka i Ana juniorki, koji će postovima i molitvama danju i noću služiti Bogu!
Dao svemogući Gospodin!
