U prostorijama Biskupskog ordinarijata u Mostaru, u ponedjeljak 23. prosinca, u povodu Božićnih blagdana, priređeno je primanje za svećenike, redovnike i redovnice hercegovačkih biskupija. U početku je generalni vikar don Željko Majić pozdravio sve nazočne, posebno istaknuvši mnogopoštovanog provincijala fra Miljenka Šteku, biskupskog vikara za Trebinjsko-mrkansku biskupiju don Ivu Šutala, provincijalku Školskih sestara franjevaka s. Zdenku Kozinu, i sve dekane, gvardijane i kućne predstojnice te je u ime svih nazočnih, ali i onih koji zbog pastoralnih obveza nisu mogli uzeti udjela u ovom zajedništvu, biskupu Ratku izrekao prigodnu Božićnu čestitku.
Zahvalivši na dolasku i na čestitkama Biskup se u svom obraćanju osvrnuo na čin vjere koji su pokazali Josip i Marija, svatko na svome životnom putu. Drugi vatikanski koncil za Blaženu Djevicu Mariju, koja je najuže povezana s Božjim Sinom, kojega je po Duhu Svetom začela, stalno rasla u vjeri. Eto primjera i svima nama.
Donosimo čestitku generalnoga vikara
Braćo svećenici župnici, redovnici i redovnice!
Zahvalni smo Bogu što nam je i ove godine udijelio milost ovoga Božićnog čestitanja. U ime oca biskupa i članova Ordinarijata zahvaljujem svima što ste izdvojili ovo dopodne i poklonili ga našemu zajedništvu. Poseban pozdrav provincijalu fra Miljenku, biskupskom vikaru don Ivi i s. provincijalki Zdenki.
Jučer, na IV. nedjelju Došašća, čuli smo svjedočenje sv. Mateja o veličanstvenoj ulozi sv. Josipa prigodom rođenja Sina Božjega. Evanđelist veli: “A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti“ (Mt 1,18-19).
Zadržimo se malo na ovim svetopisamskim riječima.
Josip je u velikoj tjeskobi, životnoj kušnji vjere. Doznao je da je njegova zaručnica trudna i, jasno, da dijete koje nosi - nije njegovo. Što učiniti? Sve to javno obznaniti i Mariju izvrgnuti ne samo sramoti nego i kamenovanju, ili se praviti kao da je sve u redu? Vidimo da se nije mogao praviti da je sve u redu, nego smišljaše kako da je potajice napusti.
Ono što upada u oči jest da ga sv. Matej najprije naziva Pravednikom: „Josip, muž njezin, pravedan“. Može li se i nakon ovakva njegova razmišljanja njegovo stajalište nazvati pravednim? Jer ako je on potajice otpusti, ona će ionako ostati sama s djetetom. Zašto je došlo do „razvoda“, a nisu se ni „vjenčali“, nego samo zaručili?
Ne čini li nam se da je ovo u suprotnosti s našim poimanjem pravde? Nije li u našoj misli pravda sinonim za istinu. Zar sv. Josip, upravo zato što je pravedan nije trebao Mariju prokazati, sramoti je izvrgnuti. Ako bi pravda bila u zataškavanju zla, čime bi se to zlo zaustavilo? Ne govori li nam i sama starozavjetna Biblija da grješnika treba javno prokazati, pa, ako je posrijedi bogohula, i pogubiti? Što je drugo htjela pred Hramom ona svjetina koja je s kamenjem u rukama dovela grješnicu pred Isusa nego da se ispuni Zakon i izvrši pravda: „U Zakonu nam je Mojsije naredi…“ (Iv 8,5).
Da anđeo nije upao sa svojim rješenjem, ne znamo na što bi sve izišlo.
Tek u ključu Isusova učenja, koje se dogodilo trideset godina poslije, mi smo sposobni razumjeti pojmove pravde i ljubavi. Isus nam jasno poručuje kako nema pravde bez ljubavi; da je istinska pravda, dakako Božja pravda, jer on je jedini Pravedan, i da ona bez ljubavi, pa ne znam koliko istinu propovijedala, više ne bi bila pravda. Da je Isus postupao po zakonu starozavjetne pravednosti, ne samo da ne bi nikomu oprostio i žrtvu oprosnicu Bogu Ocu prinio, nego ni s nebeskih visina u ovaj svijet ne bi ni došao. Stoga i sam Isus iznad svega stavlja Ljubav. Apostol naroda to izriče ovako: “Zaodjenite se dakle - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni - u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega - ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim - mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!” (Kol 3,12-15)
Stoga na kraju vidimo kako je Josip prihvatio to novo stanje - „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu." (r. 24) – stanje, koje je kudikamo nadilazilo njegovo razmišljanje: njemu anđeo „naređuje“, i on poslušno prihvaća i Mariju i njezino Dijete. Na temelju njegove poslušnosti vjere u dio mu pade da se očinski brine za samoga Sina Božjega.
Braćo svećenici i redovnici, časne sestre! Ne navodi li nas ovaj primjer iz Svetoga Pisma na razmišljanje o našemu postupku u puno manjoj stvari? Kako postupamo kada do nas dopre neki loš glas, često neprovjeren? Je li nam kažiprst brži od razuma i ljubavi? Čime su nam zauzete ruke: kamenjem da ga na grješnika saspemo ili su sklopljene u molitvi da se grijeh oprosti i grješnik obrati? U toj revnosti za Božju stvar i ljepotu Crkve Božje padne li nam na pamet Isusova: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen? Ili se možda iza naših strogih riječi osude krije i nesvjesna potreba da svratimo pozornost s vlastitih grijeha i svih unutarnjih nesređenosti na nešto deseto?
Josip je, kako svi znamo, u svojoj poslušnosti prihvatio Mariju i primio nagradu: očinsku brigu i skrb za Isusa, Sina Božjega, kojemu je imao čast dati Ime: „Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,21). Stoga je i naša molitva danas i ovih svetih Božićnih dana da nam Gospodin udijeli poslušno, široko i plemenito srce kakvo je imao sv. Josip pa da i mi Boga i njegovu ljubav ovih svetih dana u krilo primimo i poput Marije svijetu dajemo.
Preuzvišeni oče biskupe Ratko! Dok Vam iskazujemo zahvalnost za toliko puta očitovanu „istinu u ljubavi“ (usp. Ef 4,15), u ime svih svećenika, redovnika i redovnica te vjernoga puka hercegovačkih biskupija izričem Vam iskrene Božićne čestitke. Emanuel - S nama Bog ispunio Vam srce svojom ljubavlju kako bismo zajedno, do Božje volje, u istini i ljubavi, u poslušnosti i pravednosti revnovali za Dom Gospodnji i za ovaj narod njemu mio, a koji se okuplja u ovoj Crkvi hercegovačkoj, Vašoj očinskoj i pastirskoj brizi povjeren.
Na dobro Vam došao Božić - Sveto Porođenje Isusovo!
