U katedrali Marije Majke Crkve slavljena je svečana Božićna Misa Polnoćka koju je predvodio dijecezanski biskup Ratko Perić, a s njim su koncelebrirali župnik msgr. Luka Pavlović, njegov vikar don Davor i msgr. Ivan Kovač, službenik Kongregacije za biskupe u Vatikanu. Božićne pjesme pjevao je Katedralni mješoviti zbor Marija, uza zvuke Katedralnog orkestra, pod ravnanjem don Nike Luburića. Čitanja službe riječi iz proroka Izaije i poslanice sv. Pavla učeniku mu Titu čitali su mostarski bogoslovi Zvonimir i Ivan, a Evanđelje po sv. Luki navijestio je don Ante Jukić, đakon praktikant u katedralnoj župi. Na svršetku sv. Mise župnik je pozdravio mostarskoga pravoslavnoga paroha oca Radivoja Krulja, starješinu Saborne crkve i arhijerejskoga namjesnika episkopa Dimitrija, i oca Duška Kojića, paroha u Mostaru, zaželivši im dobru pripremu za slavlje Božića po julijanskom kalendaru.
Prenosimo biskupovu homiliju
MARIJINA I JOSIPOVA POSLUŠNOST BOGU
Braćo i sestre! - Da imamo samo Matejevo Evanđelje, ne bismo ni znali zašto se Isus rodio u Betlehemu; zašto je Josip išao sa svojom zaručnicom Marijom iz Nazareta u Jeruzalem 120 km i onda još 10 km južno do Betlehema. Matej jednostavno kaže: „Kada se Isus rodio u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja,…“ (Mt 2,1), ne opisujući ni povijesne okolnosti ni biblijske razloge.
A Evanđelje Lukino, koje se ove godine čita na Polnoćki, potanko prikazuje vanjski civilni carski razlog zašto se Josip našao u Betlehemu i s njime Marija u visokoj trudnoći: „U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta… Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem, - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna“ (Lk 2,1.4-5).
Kako su prevalili taj put od 130 km? - Pješke. Magare preda se, razne potrepštine na samar, i put pod noge. Koliko su dana putovali? - Putovali su najmanje 5-6 dana, oko 20 km dnevno. Ako su svaki dan putovali 5-6 sati, dobro su se nosili. Međutim, ne smiješ nikako pretpostaviti da je i Gospa u takvu blagoslovljenu stanju mogla tako kilometre pješice prelaziti; a jahati na magaretu, moglo je biti još neugodnije negoli ići pješke. Ovo govorimo samo da se uživimo u vanjske poteškoće koje su morali podnijeti i Josip i Marija na toliku putu. Putovali su u skupini. Tko ti je smio sam ili dvoje njih kroza Samariju, neprijateljsku zemlju Judejinu? Sjeti se samo kako Samarijanci ono jednom nisu dali ni apostolima da prenoće u njihovu mjestu (Lk 9,53). Ti misliš da su svi Samarijanci bili kao onaj u Isusovoj prispodobi (Lk 10,29-37). Trebalo je izbjeći takve opasnosti ili prelazeći preko rijeke Jordana pa pokrajinom Perejom ili uza Sredozemlje dočepati se Judeje.
Josip je morao na put u Betlehem, jer je bio i sam rodom iz Betlehema, rodnoga Davidova grada, pa se svatko morao prijaviti za popis u mjestu svoga rođenja radi vojske. On je morao prijaviti i komad očevine da na nju plaća porez, bez obzira je li to obrađivao ili nije. Ne znamo je li on prodao tu parcelu zemlje koju je imao kada je odselio u Nazaret. Eto, dakle, ta dva razloga: prvo, vojska, da car zna koliko ljudi može uvojačiti ako zatreba (Židovi nisu morali ići u carsku vojsku, jer su im Rimljani priznali subotu! ali su se trebali popisati), i, drugo, zemlja, da car zna koliko može skupiti novca od poreza na zemlju.
Marija nije morala ići ni iz jednoga razloga. Ali je, slušajući ili čitajući proroke, mogla upamtiti rečenicu: „A ti, Betleheme, zemljo Judina!... iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj - Izraela“ (Mt 2,6). Taj spomenuti Juda, patrijarh, jest četvrti sin patrijarha Jakova ili Izraela, sina Abrahamova. Iz Judina je plemena David, a njih oboje, i Marija i Josip, bijahu iz loze Davidove. Sve se nagodilo i dogodilo kako Biblija navješćuje.
Na cijelome tom putovanju od nekoliko dana evanđelisti nisu zabilježili doslovno nijedne ni Josipove ni Marijine riječi ni rečenice. Ne samo na putovanju prema Jeruzalemu, nego ni za boravka u Betlehemu, ni na prikazanju Novorođenoga u Jeruzalemu, ni u bijegu u Egipat, ni na povratku iz Egipta u Nazaret. I jedno i drugo stajahu pred Bogom sa svim čuđenjem ljudskim nad velikim Otajstvom Božjim, Otajstvom Isusova čudesna začeća, i rođenja. Kada su oni stajali tako zadivljeni pred Otajstvom Spasiteljevim, oni koji su živi sudionici i pratitelji svega toga, kako tek mi moramo biti šutljivi, začuđeni, zadivljeni, zahvalni, jer se Sin Božji utjelovio upravo radi nas ljudi i radi našega spasenja.
Porođenje. „I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2,6-7). Kako jednostavan prikaz najvećega Otajstva na svijetu. Vrijeme poroda, lakoća poroda koja se vidi najbolje po tome što Rodilja sama osobno Dijete povi i u jasle ga položi. Ono što evanđelist dodaje: „prvorođenca“, ne znači da je imala drugih rođenaca, nego jer zaista bijaše prvo dijete, jedinac. A to što se na drugom mjestu spominju „Isusova braća“, Crkva je uvijek smatrala da je to daljnja rodbinska veza.
Čujemo više puta priču kako se neki kralj znao preobući u seljačko odijelo i pješke poći od sela do sela da vidi kako žive žitelji u njegovu kraljevstvu. Kako može upravljati narodom, ako ne zna kako narod živi. Ni našemu Mladomu Kralju Kristu Isusu nitko ne može prigovoriti da ne zna kako živimo kada je prošao naš križni put od rođenja do smrti. On daje i vrijednost i dostojanstvo našemu životu i obećanje budućemu.
Pastiri - Anđeli. U tome su kraju bili pastiri koji su čuvali janjce jeruzalemskih velikih i malih svećenika. Njima se ukaže anđeo i javi im „veliku radost“ da se rodio „Spasitelj – Krist, Gospodin“. A tomu se anđelu odmah pridruži silna vojska nebeska koja otpjeva divan slavospjev, koji se u Crkvi pjeva već 2000 godina: „Slava Bogu na visini, a mir ljudima koji vrše volju Božju na zemlji“ (Lk 2,15-20). Potom pastiri sa svojim siromašnim darovima dođoše u betlehemsku špilju pozdraviti pastiricu Mariju i njezino Novorođenče, koje će jednoga dana postati Veliki i Dobri Pastir svih nas, kao i Josipa drvodjelju Nazarećanina. Sve ovo bijaše dano poniznima, a umaknulo očima velikaša ovoga svijeta, koji kada doznaju o Djetetu, sve će poduzeti da ga nestane! Ali ne će im poći za zlom rukom u njegovu djetinjstvu.
Emigranti. Zbog Herodove pohlepe i borbe oko nasljedstva, Mali je Isus s Majkom i Josipom morao u Egipat jer mu ne bijaše mjesta na području Herodova kraljevanja. Mudraci s Istoka proniješe glase da se rodio mladi Kralj u Izraelu i da su s pomoću njegove zvijezde došli pokloniti mu se. Herod je, poput sličnih diktatora ovoga svijeta, naredio pokolj svih mališana ispod dvije godine u Betlehemu, očekujući da će sablja njegovih dželata pogoditi i maloga Isusa među onih 30-40 dječačića. Josip se pobrinuo, poučen anđelovom naredbom u snu, da spasi dječaka Isusa i Majku njegovu sklanjajući se u Egipat. Bio je to privremen emigrantski obiteljski život iz kojega se, čim je stari zloglasni Herod umro, Sveta Obitelj vratila u svoj nazaretski zavičaj. Današnje migracije imaju drukčije socijalne oznake, masovne pripreme, političke pozive, religijske namjere, mijenjanje struktura u državama i društvu. Mi moramo evanđeoski pomoći svakoga potrebnika: putnika primiti, stranca ugostiti, bolesnika liječiti, kao što nam nalažu tjelesna djela milosrđa, a svoju kršćansku vjeru njegovati i domovinsku zemlju čuvati.
