Vijesti
17. September 2019.
Foto:
Cnak

Sva petorica mostarsko-duvanjskih biskupa, koja su susljedno djelovala u razdoblju od uspostave redovite biskupske hijerarhije, od 1881. godine do danas, doživjela su Zlatni jubilej misništva:

Fra Paškal Buconjić, 1856. – 21. prosinca – 1905.

Fra Alojzije Mišić, 1882. – 7. srpnja – 1932.

Don Petar Čule, 1920. – 20. lipnja – 1970.[1]

Don Pavao Žanić, 1941. – 1. lipnja – 1991.[2]

Don Ratko Perić, 1969. – 29. lipnja – 2019.

Na svečanoj Akademiji, priređenoj u Mostaru, 14. rujna 2019., u povodu blagdana Uzvišenja svetoga Križa, svetkovine obljetnice posvete katedrale i biskupskoga ređenja te spomena svoga zlatnoga misničkoga jubileja, biskup je Ratko izrekao ovu zahvalnicu:

U pet desetljeća misništva, od svećeničkoga ređenja 1969., odnosno od svršetka studija 1971., izdano mi je pet glavnih dekreta za crkvene službe različita trajanja.

Prvi: od biskupa Petra Čule, 3. rujna 1971., za župnog upravitelja u Trebinju, tri godine (1971.-1974.). Trebinje bijaše mjesto nedjeljnoga Misnog slavlja i propovijedanja u crkvi Male Gospe, danas katedrali (od 1984.), svakodnevna sv. Misa kod sestara Milosrdnica u okviru gradske bolnice, pouke jezika osnovcima i srednjoškolcima od kojih je oko 180 prošlo kroz župni ured, uglavnom pravoslavnih i muslimana te neznatan broj katolika. Korektni odnosi s pravoslavcima i muslimanima, kao i s općinskim vlastima. Možda je katolička zajednica, poprilično miješana, od oko 300 članova malo živnula u Gospodinu. Odatle počeo objavljivati člančiće u hrašanjskom Dumi i njegovu narodu i splitskom tromjesečniku Crkvi u svijetu.  

Drugi dekret, zapravo poziv p. Antuna Fostača, provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, uz odobrenje i biskupa Čule i dubrovačkoga biskupa Severina Perneka, za nastavnika na Humanističkoj gimnaziji, koju su u sjemeništu u Dubrovniku vodili oci isusovci, pet polugodišta (1972.-1974.). U Dubrovniku u dva dana u tjednu predavao opću povijest i grčki jezik. Srdačna suradnja s ocima isusovcima i drugim profesorima na gimnaziji i međuosoban susret povjerenja s oko 60 srednjoškolaca-sjemeništaraca. Bio na polaganju triju maturantskih ispita iz povijesti. Korisna iskustva u snalaženju na području odgoja i obrazovanja mladih kandidata na svećeništvo, od kojih se dio uputio na bogosloviju. Za mene vježba u nastavničkom pamćenju gradiva i u razmišljanju.

Treći dekret od vrhbosanskoga nadbiskupa Smiljana Čekade, 27. studenoga 1974., opet uz pristanak biskupa Čule, za profesora na Visokoj katoličkoj teološkoj školi u Sarajevu, jedanaest semestara (1974.-1979.). Sarajevo, unatoč oštrim zimama, bijaše među vedrijim razdobljima svećeništva. Zadužen za ekumensku teologiju i istočno bogoslovlje, a uz to predavao: religioznu psihologiju, mariologiju, o sakramentima općenito i posebno, o stožernim krjepostima. A na Katehetskom institutu: teodiceju, apologetiku i hrvatski jezik. Sve što me s novim predmetima iznenada bilo pogodilo, prilično mi je godilo. Materija mi bijaše po sebi bliža. Tri slobodna ljetna mjeseca najviše iskorištavana u duhovne vježbe koje su me orijentirale na proučavanje Svetoga Pisma obaju Zavjeta i u usmenim razmatranjima i u pisanim radovima. Uz dr. Matu Zovkića, od 1975. uređivao časopis za duhovnost „Vrelo života“, koje je izlazilo do 1992. Iz tih pet godina ređena su dvadesetorica hercegovačkih svećenika sa sarajevske teologije.

Četvrti dekret od pape Ivana Pavla II., svetoga, 7. prosinca 1979., s pristankom biskupa Čule, za ravnatelja Papinskoga hrvatskog zavoda i crkve sv. Jeronima u Rimu, trinaest godina (1979.-1992.). Odgovornost i pred Svetom Stolicom i pred sedamnaest hrvatskih biskupa s pravom na Zavod. I briga za hrvatsku rimsku zajednicu koja se okuplja u crkvi sv. Jeronima. Zapala me zadaća da na civilnim ustanovama provedem postupak da se „Ilirski zavod sv. Jeronima“ nazove, već 1971. postignutim, naslovom „Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima“. U Rimu nije bilo predavanja u školi sve do potkraj mandata, nego samo pratnja svećenika studenata u njihovu studiju, osobito u završnu rezultatu. Između svećenika, koji su u tome periodu u Jeronimu boravili i razna papinska učilišta pohađali, studij su s licencijatom završila dvadeset i trojica i s doktoratom dvadeset i šestorica. A dvanaestorica postala biskupima: Jure Bogdan, Josip Bozanić, Đuro Gašparović, Berislav Grgić, Đuro Hranić, Nikola Kekić, Bože Radoš, Petar Rajič, Pero Sudar, Antun Škvorčević, Tomo Vukšić, da sebe preskočim – polovica vezana uz BiH. U tom periodu Zavod je pokrenuo izdavački niz Collectanea croatico-hieronymiana de Urbe i objavio 5 knjiga o svetojeronimskoj baštini zavoda i crkve. Posebno svečan dan u zavodu i u crkvi sv. Jeronima bijaše pastoralni pohod sv. Ivana Pavla II., pape, 21. listopada 1989. Objavljena i knjiga o tome. Dano mi je sudjelovati u dvjema delegacijama Svete Stolice: na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. i kao prevoditelj u razgovorima izaslanstva s predsjedništvom i vladom u Beogradu 1985. U to vrijeme, od 1985. do 1987. vodio se protiv mene i dvojice isusovačke subraće u Crnoj Gori sudski proces na koji sam više puta pozivan iz Rima. Optužen da sam nijekao Jugoslaviju. Nije bila istina da sam je nijekao, ali da se do pet-šest godina posve raspala, to je živa istina. Nikada nisam bio nikakav suradnik, ni povjerenik, ni operativna veza ni Udbe, ni KGB-a, niti ikoje tajne službe na ovome svijetu, niti me itko ikada ikako namamljivao na to. Zato sam 2017. ostao zaprepašten filmom u kojem je biskup Žanić oklevetan kao udboagent, a ja kao kagebeovac. Suprotno KGB-u, omogućeno mi je na KBF-u u Zagrebu postići naslov privatnoga docenta 1986. i sveučilišnoga 1991. Čak sam počeo malo i predavati dolazeći iz Rima.

Peti dekret, također od pape Ivana Pavla II., 29. svibnja 1992., za koadjutora u Mostaru, godinu dana (1992.-1993), potom ordinarija, dvadeset i šest godina (1993.-2019.). U Mostaru obilje posla.

Poštovao sam redovničku autonomiju i dvaju muških redova, franjevaca i karmelićana (od 2006.), i sedam ženskih kongregacija, koji su nastojali pomoći u pastoralnom  djelu.

U prvih deset godina bio sam u kontaktu s hrvatskim političarima, a kasnije sve rjeđe, poštujući i u tome potrebnu autonomiju. Nisam smatrao razboritim da međunarodnjaci vode na sastanke vjerske vođe, da promičemo njihov daytonizam.  

Našao sam 100 dijecezanskih svećenika od kojih 67 mlađih ispod mojih 48 godina. Valjalo je najprije okupiti vrsne suradnike, preuzimajući baštinu svojih prethodnika i rješavati probleme crkvenih zdanja srušenih ili oštećenih u ratu koji je bio počeo 1991. Obnovljeno je ili ex novo podignuto više od stotinu takvih objekata, među njima i Katedrala, i Biskupski ordinarijat i rezidencija, i novi Svećenički dom, a umjesto staroga pojavio se Emaus itd.

Nastavljeno je na svim već započetim pothvatima iz prethodna razdoblja:

Crkva na kamenu od 1980., koja ulazi u 40. godinu mjesečna izlaženja s već 466 brojeva i 157 knjiga raznih naslova i auktora, ovo je 157. knjiga; 

Biskupijski caritas od 1982., koji se razgranao u više projekata;

Teološki institut od 1987., iz kojega je izišlo više od 250 diplomiranih kateheta i objavljeno 6 znanstvenih radova;

Osnovane su 1993. u Mostaru 4 nove župe razdvajanjem od katedralne, a jedna 2011. godine;

Započeo je s radom 2001. Rehabilitacijski centar Sveta Obitelj u Mostaru s kasnijim priključkom Betanije u Čapljini;

U pastoralnu skrb biskupije ušlo je od 2010. Podrinje, tj. Foča i Čajniče.

Blagoslovljen je Biskupijski centar u Stocu – Sarsenterum, 2013.

Dovršava se Pastoralno-duhovni i kulturni centar pokraj biskupije s Galerijom prijateljstva - Zbirkom umjetnina Mostarsko-duvanjske biskupije, za arhiv, biblioteku, multimedijalnu dvoranu, čitaonicu.

U ovom periodu od 1993. trojica su dijecezanskih svećenika postala biskupima: Dražen Kutleša, Petar Rajič i Tomo Vukšić;

- Poslan na studij u inozemstvo 21 bogoslov i 21 svećenik (desetorica svećenika bila su vani kao bogoslovi).

Zaređena su 36-orica svećenika. Preminuo biskup Pavao Žanić i 32 svećenika. U isto vrijeme zaređena 83 franjevca, preminula 62. Requiescant in pace.

- Osim pokojnoga biskupa Žanića, vraćena u katedralu prošle godine, od četvorice svećenika preminulih u svijetu: Petra Buluma, Marka i Joze Zovke i Ivana Tomasa, ovu smo posljednju trojicu uspjeli prenijeli u Mostar.

- U ovome periodu do prošle godine izišlo je više od 40 publikacija pastoralno-duhovnoga karaktera.     

Zahvalan sam Bogu koji me pozvao i održao u svojoj službi, kao i Crkvi koja mi je, unatoč svemu, iskazivala povjerenje.

- Doživio sam sa svojim suradnikom kancelarom glasovitu otmicu u nedjelju, 2. travnja 1995., kada smo prisilno ugurani u auto ispred katedrale u vožnji prema Cimu, a ispred nas povorka s korizmenom popijevkom: „Prosti moj, Bože!“ U autu nam je rečeno: „Danas je završen hercegovački slučaj!“ - E, kamo sreće!

Kroza život pratile su me razne bolesti, ali me nisu priječile u radu i u nesavitljivosti kada je bila u pitanju istina, Božja i crkvena.

- Volio bih da sam u svim kušnjama bio Bogu vjerniji, u odbijanju svih napasti odlučniji i u vršenju svih zadaća ponizniji.

- Volio bih da smo uspjeli vratiti biskupsku kuću Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji u Dubrovniku s pomoću ugovora sa Svetom Stolicom. Ali ima dana.

- Volio bih da se Hrasno, svetište Kraljice mira, razvilo kako je zamišljeno 1977.

- Volio bih da se „hercegovački slučaj“ do kraja crkveno raspleo kao što je, uz osam naših zajedničkih sjednica, od 1993. do 2003., u Rimu raspravljano, i sretno uznapredovalo, ali u nekim je župama ostala bolna praksa neposluha.

- Volio bih da je „međugorskomu fenomenu“ riješeno pitanje autentičnosti, za što su bile zadužene četiri komisije od 1982. do 2014., od Mostara do Rima.

- Volio bih da je Crkva Kristova uskrsnuća dovršena i blagoslovljena.

- Volio bih da smo osnovali Klasičnu gimnaziju u Mostaru kako smo planirali.

- Volio bih da smo mogli zadržati neke svećenike-katehete u srednjim školama u Mostaru, a neke u svećeništvu.

- Volio bih da smo uspjeli dozvati salezijance u Mostar, i sestre svete Majke Terezije, kako smo pregovarali. Nije bilo do nas.

- Volio bih da nikoga ne pogodi tolika kleveta i kletva koja mi je upućivana kada bi se u javnosti povukla riječ hercegovački „slučaj“ ili međugorski „fenomen“. Bog se svima smilovao!

- Volio bih puno toga, ali prepušta se i drugima da budu s više sreće i uspjeha.

Dva su me biblijska gesla vodila u svećeništvu: Hvalite Gospodina – „Aleluja“ i drugo, biskupski moto, „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje“. Mnogih je nevolja u obilju bilo i ima, još se samo, s pomoću milosti Božje, domoći Kraljevstva nebeskoga gdje se nalazi blaženi Stepinac, i to sa svima vama i sa svima s kojima sam u ovih 50 godina svećeništva živio, radio i trpio! Hvala milosrdnom Bogu na svemu!

-------------------------

[1] Vidi prikaz proslave Zlatnoga misničkog jubileja biskupa Čule u: Službeni vjesnik, III./1970., str. 1-20.

[2] U povodu 50. obljetnice misništva izišao je Žanićev zbornik pod naslovom Istina oslobađa, priredio don Tomo Vukšić,  Mostar, 1991. Izišao je i drugi Žanićev zbornik pod naslovom U vjeri, nadi i ljubavi, u povodu njegove 100. obljetnice rođenja, priredio don Željko Majić, Mostar, 2018.