KRISTOV KRIŽ
Časteći sveti križ i klanjajući se Onomu koji je pribijen na drvo križa i tri sata visio između neba i zemlje, mi slavimo Isusovo Otkupljenje ljudskoga roda. Klanjamo ti se, Kriste, jer si svojim svetim križem svijet otkupio! Smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih!
Sveti Pavao stavlja poseban naglasak na Isusov križ u svim svojim propovijedima i Poslanicama. On govori o križu kao stožeru ne samo zemlje, nego i cijeloga svemira. Krist je stožer sve stvarnosti na zemlji, i na nebu. On spominje izričito Križ, Krv, Raspetoga mnogo puta. Navedimo barem neke rečenice:
- „Mi propovijedamo Krista raspetoga“ (1 Kor 1,23).
- „Ne htjedoh znati među vama što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga“ (1 Kor 2,2).
- „A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6, 14).
- Pavao ne želi propovijedati mudrošću besjede “da se ne obeskrijepi križ Kristov“ (1 Kor 1,17).
- Pita Galaćane što ih je to opčaralo: „A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti“ (Gal 3,1). I tako dalje.
Svetkovina. Točan naziv današnjega blagdana, koji popularno nazivamo Križevo, liturgijski se zove Uzvišenje Svetoga Križa. Ova se svetkovina, u raznim formama, slavi od prvih početaka kršćanstva. O križu govori sv. Justin u 2. stoljeću. I vidi križ na svakom koraku, čak i u čovjekovu tijelu.[1] Neka čovjek raširi ruke, eto mu križa, onoga - „latinskoga“! Tertulijan, kršćanski pisac, svršetkom 2. i početkom 3. stoljeća svjedoči da kršćani svaki svoj čin posvećuju znakom križa: radi svakoga napretka i promaknuća, na dolasku i odlasku, u odijevanja i obuvanju, pri umivanju i blagovanju, na svjetlu, u spavaonici, u govornici kakvo nas god druženje povezuje, mi na čelu činimo znak križa“.[2]
Prema onomu kako se događalo s raspetima u Isusovo vrijeme, možemo zaključiti da je nakon Isusove smrti i pokopa, njegov drveni križ bio bačen u kakvu jamu ili u bunar i zatrpan kamenjem ili zemljom.
Car je Hadrijan 135. godine Kalvariju poravnao i ispunio poganskim hramovima i vrtovima. Tako nam je označio mjesto gdje je Isus bio raspet, pokopan i uskrsnuo od mrtvih.
Povijesni nam zapisi prenose pobožnu predaju da se car Konstantin, prije svoga obraćenja na kršćanstvo, 312. godine, sukobio sa svojim žestokim suparnikom Maksencijem boreći se za carsko prijestolje u Rimu. U stvari tada je bilo šest careva u Rimskome Carstvu. Konstantin je molio kršćanskoga Boga da mu pomogne u boju. Kao odgovor na njegovu molbu, ukazao mu se znak na nebu: svijetli križ s riječima „Ovim pobijedi - Hoc vince - Touto nika“. I stvarno je veličanstveno pobijedio kudikamo nadmoćnijega neprijatelja Maksencija 28. listopada 312. Kao izraz zahvalnosti za tu pobjedu i za taj nebeski dar, novi je Car svim svojim vojnicima naredio da na svojim štitovima i na svim rimskim zastavama pribiju križ kakav se njemu ukazao prije bitke. Tako je i bilo. Rimski mu je senat i narod (Senatus populusque romanus) podigao pobjedonosni slavoluk 315. godine, koji je i danas izvrsno očuvan pokraj Koloseuma u Rimu. /Na slavoluku je upisano: „Vrhovnomu zapovjedniku caru Flaviju Konstantinu velikomu, pobožnomu, sretnomu i uzvišenomu, koji je poticajem Božanstva i veličinom duha svojom vojskom s pomoću pravedna oružja oslobodio Državu i od tiranina i od svakoga nekoć strančarenja Rimski Senat i Narod ovaj slavoluk, slavan po pobjedama, posvećuje“.[3]/
Prema predaji, Konstantinova majka Jelena našla je ostatke Isusova križa na Kalvariji 14. rujna 326. godine. U spomen na to našašće njezin je sin, Car, dao podići dvije crkve: jednu raspeća, a drugu uskrsnuća Isusova. Obadvije su se nalazile u okviru današnje Bazilike svetoga Groba.
Rimska Crkva od stoljeća VII. slavi 14. rujna Križevo. Evo 14 stoljeća. Vidiš li ti te ustrajne i slavne povijesti liturgijske svetkovine Isusova križa!
Križ nas podsjeća na ove dvije veličanstvene Kristove istine i pobjede:
Prva: Svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu uspostavivši mir krvlju križa njegova, izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima“ (Kol 1,19-20). Svidjelo se Bogu da Isus u svome tijelu obuhvati svu Puninu Božanstva. I da se pomirenje između neba i zemlje dogodi po Krvi Križa Kristova.
Druga: Isus „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2, 8-20). Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga da se razapne za nas. Mi smo trebali biti na križu, ali Sin je Božji rekao: ne vi, nego ja ću. Budući da je Isus prihvatio najveću sramotu na ovome svijetu, zato je postigao najveću slavu i na zemlji i na nebu. Ono što mu je bio simbol rugla i poniženja, to mu je postalo simbol uzvišenosti i slave.
Mi taj Isusov simbol častimo tako da se njime vjernički ponosimo na čelu, na prsima, oko vrata, na reveru, u kući, u školi, na ulici, na Humu, na Križevcu. Od rođenja do smrti, pa i nakon smrti, na groblju. Tim križem mi posvećujemo i crkve.
I ova je katedrala upravo na blagdan Križeva 1980. godine posvećena i obilježena Kristovim znakom. Danas mi ovom svetkovinom slavimo onaj blagoslovljeni liturgijski početak - „krštenje“ - katedrale posvećene Mariji Majci Crkve. Taj njezin početak i posveta bili su predznak njezine budućnosti na svakom koraku, u bolima i nevoljama. Kao što je Gospodin Isus bio podvrgnut križu i prošao svoj križni put od Maslinskoga vrta do Kalvarijskoga vrta, kao što je njegova Majka Marija bila podložna križu i pratila Isusa i supatila na njegovu križnom putu, tako i ova Gospina katedrala ima od početka svoj križni put.
Prva postaja: katedralu osuđuju, ne daju joj da se uopće sagradi.
Druga postaja: katedralu ne priznaju, nego preziru.
Treća postaja: katedrali se rugaju i svakakvim je riječima bičuju.
Četvrta postaja: katedralu ignoriraju i zaobilaze, pa neki i od onih koji joj mjestom pripadaju.
Peta postaja: okradaju je i svašta na nju lažu.
Šesta postaja: granatama po njoj pucaju i kroz cijevi mržnju izlijevaju da ne mogu više.
Sedma postaja: pada joj krov, para joj se pod, pucaju joj prozori, uništeni joj vitraji.
Osma postaje: Neprijatelji likuju i zlu se raduju. Postaje se tako nastavljaju…
Međutim, svu tu ljudsku broku i sramotu, koju je katedrala u ovom kratkom luku svoje opstojnosti doživljavala, Bog je moćan pretvoriti u njezinu slavu. Jer što je ljudima odvratno, uzvišeno je pred Bogom. I obratno (Lk 16, 15).
Ali kako ne naglasiti, s velikom zahvalnošću cijele mjesne Crkve, danas, na obljetnicu njezina posvećenja, da je ova katedrala rodila tolike sinove i kćeri u sakramentu krštenja, na tisuće su krizmani u katedrali ili pred katedralom, na tisuće su prvi put ispovjeđeni i pričešćeni, vjenčani, opremljeni svetim sakramentima. Dugujemo iskrenu zahvalnost za to i svim župnicima i svim župnim vikarima u ovoj katedrali.
A prigodom današnjega podjeljivanja reda đakonata izabraniku Zoranu, s osobitom zahvalnošću Bogu, ističemo da je u ovoj katedrali od 1981. godine zaređeno 16 đakona i 46 svećenika. Trebalo je biti i biskupsko ređenje, 1992. godine, ali nije dopustilo borbeno djelovanje, ili inače da budemo pobijeni.
„Kroz mnoge nam je nevolje…“ (Dj 14, 22) pa ili u Mostaru ili u Rimu ili u Jeruzalemu. Ako sve te kušnje i nevolje sretno položimo i vjerni Bogu ostanemo, ne će nedostajati Božjega blagoslova od kojega se živi i na ovom i na drugom svijetu.
