Na Čistu srijedu, 10. veljače 2016., pod koncelebriranom sv. Misom u katedrali u Mostaru:
Nepravdu podnositi
„Nepravdu podnositi“ - duhovno je djelo milosrđa, šesto u sedmerostrukom nizu. Pravda je: svakomu dati njegovo što mu pripada po naravi i po zakonu. A nepravda je nekomu ne dati što mu pripada. Pravedan si ako si uvijek i u svemu pravedan, a nepravedan si ako si samo u jednome nepravedan! Pravednost ulazi u četiri stožerne krjeposti, zajedno s jakošću, razboritošću i umjerenošću. A nepravda ruši odnose među ljudima, izaziva svađe, sudove i ratove! Nepravda je ovo: nekomu umjesto kruha dati kamen, umjesto ribe dati mu zmiju (Mt 7,9-10), a sv. Luka dodaje i treći primjer: zar će otac djetetu umjesto jajeta dati štipavca? (11,12). Isus bira ove slike jer su uzajamno nalične: komad kruha sliči komadu kamena, duguljasta riba sliči vitkoj zmiji, jaje sliči okruglu štipavcu. Dijete treba kruha i ribe, a ono pružilo ruke i traži kamen ili zmiju, jer ne zna. Otac je tu da mu dadne što mu treba, a ne ono što dijete ište. Otac je pravedan. A dijete je - dijete. Ili s obzirom na nas malo odraslije: Ti očekuješ da te netko potapša po ramenima: "Svaka čast, velečasni, samo naprijed, čestitam!" A on te zvekne pljuskom s obje strane da ti još zuji u ušima!
Isus nas u "Govoru na govori" poučava: Ako te tko pljusne po desnom obrazu, okreni mu i lijevi (Mt 5,39). A, ipak, kada je Isus one noći pozvao velikoga svećenika emeritusa Anu da vodi proces po zakonu, da najprije presluša i ispita svjedoke koji su slušali njegove govore i pouke, jedan ga od stražara pljusnu pred svima: Zar se tako odgovara velikomu svećeniku? Isus mu na to nije okrenuo i drugi obraz, nego ga je pozvao da razmisli je li to pravo ili krivo: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo; ako li pravo, zašto mi biješ? (Iv 18,23). Isus mu nije uzvratio pljuskom, nego logikom, doziva ga k pameti, k pravdi. Malo kasnije, kada su ga rimski vojnici u Pilatovoj vojarni izrugivali i pljuskali, niti ih je pozivao na logiku, niti im je okretao drugoga obraza, a pogotovo im nije uzvraćao udarcima, nego su po njemu lupali gdje su god stigli. A on šutio, trpio, podnosio. Božanski strpljivo. Pouka: Ti ćeš sve poduzeti da se pravda izvede na čistac, ali ne zaboravi da ovaj nepravedni, "preljubnički i opaki" naraštaj ne živi samo od pravde nego i od nepravde.
Upravo je tako Isus doživio ne jednu pljusku nego mnoštvo njih. I onda mu je nadošao onaj duševni ironični upit: „Proreci nam, Kriste, tko te udario?“ (Mt 26,68). A ovo je sve bilo nakon bičevanja pod kojim se grčevito savijao uz onaj stup. Ipak su u ovom pljuskanju fizičke muke manje boljele od onih duševnih: od ismijavanja, ruganja, ponižavanja, ironiziranja. Kako bi mu Isus mogao vrlo lako prorokovati, ne tko ga je udario, nego što će tomu biti za 5 godina, za 25 godina, za vječnost. A on šuti. Nepravdu podnosi. Uvrjedu trpi. I spreman sve oprostiti milosrdno i zauvijek.
Zar nije tako i danas: kada gledaš one anonimne komentare na internetu, gdje svatko svojim trnom ubode Crkvu u srce, svećenika u dušu, Boga u pravdu. Ili kada čitav razred uzme onoga malog ministranta, i ruga mu se na sav glas nazivajući ga „oltarom“ i „zvonom“ i „bočicom“! A mali šuti i opet sutradan dođe ministrirati. Velik mali!
Kada je Alojzije Stepinac bio u 5. razredu osmogodišnje, u Zagrebu u gornjogradskoj gimnaziji, 1909./10., tadašnji prvi razred niže gimnazije, nekom ga je nezgodom ošamario prefekt vlč. Nikola Cerjak, što ga Alojzije nije pozdravio na stepenicama. A jest, samo prefekt nije dobro čuo. Prefekt nije imao pravo, što je dokazano i pred rektorom konvikta. Prefekt se uredno ispričao. Taj isti prefekt deset godina kasnije 1920. zaslužio je suspenziju a divinis od nadbiskupa Antuna Bauera zbog udioništva u vodstvu tzv. reformnoga ili „žutoga pokreta“ svećenika u Hrvatskoj, koji su tražili: pravedniju raspodjelu crkvenih dobara, uvođenje narodnoga jezika u liturgiju, neobvezatno moljenje brevijara, uspostavu neke vrste nacionalne Crkve, bez Petrove stolice, i, osobito, ukidanje obvezatna celibata. Nakon sankcija velečasni se Cerjak povukao iz pokreta i tražio oproštenje od Nadbiskupa i opet promisio. A kada je Stepinac postao Nadbiskupom (koadjutor 1934., ordinarij 1937.), javio mu se taj isti vlč. Cerjak, predstavljajući se kao njegov nekadašnji prefekt i zamolio župu Krašić. Nadbiskup mu je bez pogovora dodijelio župu Krašić! (A. Benigar, Hrvatski kardinal, Rim 1974., str. 37-38); svoju rodnu župu, u kojoj će i sam provoditi godine zatočeništva (1951.-1960.) i konačno, otrovan, mučenički umrijeti.
„Uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo“ (1 Pt 3,17). Bolje je nepravdu podnositi nego je drugomu nanositi. Ispitajmo svoju savjest u svjetlu ovoga Petrova aksioma: Podnosimo li nepravdu strpljivo ili je drugima nanosimo nasrtljivo? Vjerujemo li da je naša ispravno formirana savjest pred Bogom i pred ljudima naš pravedan sudac ili mislimo da je najbolji dokaz naše „pravednosti“ naša pljuska, naša lukava i samozadovoljna osveta?
I još nešto: Bog je veći od našega srca i savjesti! To Pavao apostol ponizno kaže: Savjest mi ništa ne predbacuje, ali to ne znači da sam opravdan. Bog je moj sudac! (1 Kor 4,4).
