U dogovoru sa župnikom ledinačke župe sv. Male Terezije, don Jozom Ančićem, biskup je Ratko u petak, 28. rujna 2019., obavio kanonski pohod i predvodio sv. Misu prve večeri trodnevnice u čast Svetici, naslovnici crkve i zaštitnici župe.
Biskup je, zajedno sa župnikom obišao prostrano, uredno, osvijetljeno dvorište, pomolio se za pokojnoga župnika don Antu Čulu kod njegova spomenika kao i za sve poginule u prošlosti kojima su podignuta obilježja. Pogledavši crkvu iznutra i izvana, u župnom je uredu pregledao matice rođenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih, sve druge knjige, blagajničke dnevnike, urudžbene zapisnike, kronike i misne nakane i darove. I potpisao.
U 18.00 sati krunica potom sv. Misa. U crkvi su klupe bile popunjene vjernicima. Biskup propovijeda o sv. Maloj Tereziji u usporedbi s domaćinim sinom časnim slugom Božjim Petrom Barbarićem. Oboje iz obitelji od devetero djece. Ona je živjela 24, a on 23 godine. Ona u samostanu 9 godina, a on u sjemeništu 8 godina, umrli iste 1897. godine. Nije važno koliko se živi, nego kako se živi. I jedno i drugo živjelo je po Božjim zapovijedima.
Druge i treće večeri trodnevnice svetu je Misu predvodio i propovijedao don Domagoj Markić, ovogodišnji mladominsik, kojega je don Jozo krstio kada je bio župnik u Pologu.
Na samu svetkovinu svete Zaštitnice svetu je Misu predslavio biskup, a koncelebriralo je 13 svećenika. Evanđelje o Isusovoj prispodobi o pet mudrih i pet ludih djevica navijestio je domaći sin fra Marinko Leko, župnik u Rakitnu. Pjevao je uvježbani župni zbor. Župnik je na početku sve pozdravio i na svršetku svima zahvalio na pripremi i sudjelovanju u trodnevnici i u proslavi svete Zaštitnice, 1. listopada 2019. Uzvanike, pastoralno vijeće i vodstvo grudske općine župnik je počastio u župnoj dvorani.
Prenosimo biskupovu propovijed
Sv. Mala Terezija rođena je u Alençonu u zapadnoj Francuskoj
2. siječnja 1873., kao deveto i posljednje dijete u obitelji Martin. Na krštenju nazvana Marija Franciska Terezija.
Kada su joj bile četiri godine, umrla joj majka Azelija (1831.-1877.), bilo joj je 46 godina. Poslije smrti majke, koju je jako voljela, Terezija je bila vrlo žalosna, i u svojim uspomenama piše:
- "... Ja se ne sjećam kako sam mnogo plakala, i nisam nikome govorila o dubokim osjećajima koje sam doživljavala... Ja sam gledala i slušala u šutnji."
U studenome 1877. godine njezin otac Louis (1823.-1894.) s pet kćeriju: Marija, Paolina, Leonija, Celina i ova Terezija, odlazi iz Alençona u Lisieux, 100 km razdaljine. Tereziju najprije odgaja starija sestra Paolina, zatim sestre benediktinke.
Godine 1881., kada joj je bilo 8 godina, primila je prvu sv. Pričest, koje se sjeća:
- "Osjećala sam, činilo mi se, da mi je najveća sreća bila prva Pričest. Ja vjerujem da sam tada primila velike milosti toga dana, i to smatram najsretnijim danom svoga života..."
Godine 1882. Paolina ulazi u samostan karmelićanki u tome mjestu Lisieux, uzima redovničko ime s. Agneza (+1951.).
Godine 1883., kada je Tereziji bilo 10 godina, jako se razboljela i kaže da joj je najveća utjeha bila, u bolesti, kada bi primila pismo od te sestre Paoline, i piše:
- "Ja sam ga čitala i opet čitala i srcem razumijevala dok ga nisam napamet znala..."
Do četiri godine, 1886., druga njezina sestra, Marija, ulazi također u Karmel (+1940).
Do dvije godine, kada je Terezija navršila 15 godina života, imala je veliku unutarnju borbu da kaže svom ocu da želi poći u Karmel, ali joj, tako mladoj, poglavari samostana nisu dopustili ulazak. Ona je pošla u Rim direktno Svetom Ocu Papi Leonu XIII. i zamolila ga da joj dopusti, i s velikom je mukom isprosila dozvolu.
Dne 9. travnja 1888. Terezija je ušla u samostan sestara karmelićanki u Lisieux-u. U samostanu je našla "više trnja nego ruža". Tu je našla i svoju sestru Paolinu ili s. Agnezu.
Dne 10. siječnja 1889. redovničko oblačenje. Imenu Terezija od Djeteta Isusa dodala je: i od Svetoga Lica.
Godine 1890. na kanonskom ispitu za redovništvo izjavljuje: "Došla sam spašavati duše, i posebno moliti za svećenike". Mnogo pati, osobito zbog unutarnjih sumnji. Češće se pričešćuje.
Na Malu Gospu iste 1890. polaže prve zavjete. Otac joj, šlagiran, dovezen u kolicima na zavjete.
Dne 29. lipnja 1894. otac joj umire, a četvrta sestra Celina, u rujnu na Križevo, ulazi u Karmel (+1959.).
U siječnju 1895. njezina rođena sestra Paolina, poglavarica u samostanu u Karmelu, nalaže joj da napiše "Povijest jedne duše". Daje se na pisanje iz posluha.
Od 9. lipnja 1895. do smrti, 30. rujna 1897., kroz dvije godine, prikazuje se kao potpuna žrtva Bogu kao Ljubavi i Milosrđu. Kroz to je vrijeme njezina duša kao more u burama i olujama, ali i obasjana prekrasnom vedrinom i suncem. Željela je biti "u srcu Crkve", u ljubavi za braću, postići svetost. Ne da bude sveta na oltaru, nego u samostanu i u nebu.
Na Veliki petak 1896. počela je bacati krv.
U lipnju 1897. jedina joj je dužnost bila da se odmara u svojoj sobi, da bude na zraku u vrtu i ljetnom suncu, te da završi svoje uspomene. Tom zgodom ona bilježi:
- "Dok pišem svoj mali život, ne razbijam si glavu; to vam je kao da hvatam ribu udicom: pišem ono što mi padne na pamet."
Terezija mnogo moli i misli na misionare i misije, kamo je i sama željela poći, ali joj njezino zdravstveno stanje nije dopuštalo. Napisala je:
- "Kad se ja molim za braću misionare, prikazujem svoje patnje, i govorim sasvim jednostavno: ’Dragi Bože, daj njima sve što želim sebi’."
Obećala je 9. srpnja 1897. da će poslati s neba "kišu ruža". Tako su nazvani i svesci njezinih čudesa: u prvih 25 godina nakon njezine smrti zabilježeno je oko 4.000 čudesa.
Dok je bila bolesna, pita je majka Agneza, njezina rođena sestra Paolina, boji li se smrti kada je vidi tako blizu.
- "Ah! sve manje i manje! Kako bih se bojala nekoga koga toliko ljubim?!" Što je bila bliže smrti, to je bila radosnija i zadovoljnija. Moli majku Agnezu da preporuči sestrama da se mnogo mole za umiruće, jer sotona najviše vreba na te duše u tome trenutku.
Dana 19. kolovoza 1897. prima posljednji put sv. Pričest. I to smatra milošću. Preminula je u 24. godini života nauživši se, u malo godina, velike patnje. Majka Agneza bilježi da je umrla 30. rujna 1897. oko 19 sati i 20 minuta, kada su zvona zvonila na molitvu. Njezin je pokop bio 4. listopada 1897. na groblju u Lisieuxu.
Godine 1899. Leonija – r. 1863., nakon što je ostala sama kod kuće, zatvorila je kuću, predala ključ susjedi, i otišla u benediktinke (+1941.).
Otvoren joj je biskupijski proces 2015. godine.
Dana 29. travnja 1923. Terezija je proglašena blaženom,
a 17. svibnja 1925. kanonizirana.
Do dvije godine, 14. prosinca 1927., proglašena je zaštitnicom misija, zajedno s glavnim zaštitnikom sv. Franjom Ksaverskim, a da nije stupila nogom u misijska područja.
Godine 1947., na 50. obljetnicu Terezijine smrti, njezine su relikvije obišle cijelu Francusku.
Godine 1967. školski kolega biskupa Petra Čule iz Louvaina, kanonik i duhovnik sestara karmelićanki u Bruggesu (Belgija), donio je moći sv. Terezije za župnu crkvu na Ledincu.
Dana 19. listopada 1997., na stotu obljetnicu blažene smrti, sv. Mala Terezija ubrojena je među crkvene učitelje i učiteljice, kojih ima svega 36.
Godine 2001. moći sv. Male Terezije obišle su i naše biskupije, Bogu hvala.
Roditelji Louis i Azelie proglašeni su blaženima 2008. u bazilici sv. Male Terezije u Lisieux-u,
a svetima u Rimu u listopadu 2015. Od oca je očuvano 16, a od majke 216 pisama u kojima se opisuje njihov kršćanski život.
U trima biskupijama - Vrhbosanskoj u Bistrici, u Banjalučkoj u Presnačama i u Mostarskoj ovdje na Ledincu – župe i župne crkve naslovljene su na sv. Malu Tereziju. Brojne su slike, kipovi, oltari po domaćim crkvama i pokoji dječji vrtić s nazivom sv. Male Terezije. I poneka kapelica koja nosi njezino ime.
Sveta obitelj: Devetero djece, i to pet kćeriju ostalo na životu, a dvije druge kćeri i dva sina umrli kao djeca. A ovih pet preživjelih djevojaka kao pet mudrih djevica. Sve otišle u stroge redove: četiri u karmelićanke, a jedna u benediktinke. „Mudre“ su djevice jer su sve podredile vječnom Zaručniku, njegovu dolasku, njegovoj vječnoj svadbi. Imale su ulja, znale su čekati, znale su biti budne, pa su se smjenjivale u čekanju, znale su svoj cilj, nisu pozaspale.
A sada zamisli pet „ludih“ djevica, djevojaka: jedna je drogerašica, druga je alkoholičarka, treća je raspuštenica, četvrta je uličarka, peta je propalica na svim životnim ispitima. Pa da te suze ne zaliju! Kako je tim djevojkama i njihovim roditeljima?
Neka nas sve prati moćan zagovor sv. Male Terezije kod Boga, Ljubavi i Milosrđa!
