Gospodin je Isus, živeći najviše u Nazaretu, 30 godina čekao termin svoga vremena i zgode. Kada je čuo glas preteče Ivana Krstitelja na Jordanu, osjetio je da je kucnuo njegov pogodan trenutak, kairòs. U svom je krštenju Krist doživio sigurnost da je on ljubljeni Sin Oca nebeskoga, da je Duhom Svetim prosvijetljen i da je posve opremljen za otkupljenje čovječanstva. Bio je svjestan svoje uloge i zadaće: Mesija, Pomazanik, Izabranik Božji! On zna što treba činiti. Ali je ipak pred njegovom ljudskom slobodom golema dilema: Kako to ostvariti? Koju metodu i put izabrati? Pogotovo što je u narodu vrela misao da je Mesija trijumfalan osloboditelj židovskoga naroda, naoružan osvajač Rimskoga carstva, pobjedonosan vladar svega svijeta. Oko 100.000 ljudi poginulo je slijedeći mesijanske revolucionare od 67. prije Krista do 37. po Kristu. Hoće li i ovaj pravi Mesija izabrati taj revolucionarni ili neki svoj originalni način osvajanja ljudi? Hoće li on ispuniti volju Očevu ili nečiju drugu? Takvu je odluku trebao donijeti on sam u svome 40-dnevnom razmišljanju, u molitvi i postu, u pustinji i samoći, kamo ga je Duh Sveti doveo da se iskuša njegova ljudska volja i sloboda. Otišao je dakle u zapuštenu pustinju u kojoj ima samo sunca po danu, zvijezda po noći, a prašine i pijeska i po danu i po noći. I po koja divlja zvijer (Mk 1,13). Isus nije za tu životnu odluku tražio nikakva ljudskog savjeta ni svjedoka, nikakve konzistorijalne ni konzultorske sjednice. Sam pred Bogom Ocem u Duhu Svetome. Ako nije imao uza se svjedoke, očito je Isus kasnije pričao svojim učenicima o tim posebnim danima i noćima kao o svom autobiografskom doživljaju. Pričao im kao opomenu i ohrabrenje: Mene je napasnik napastovao, napast će i vas. Držite se Božjega puta!
Uočimo razliku između kušnje i napasti. Kušnja je dopušten test ili ispit, zakonit postupak u svakoj službi, školi i poslu. Bog provjerava slobodu prvoga čovjeka Adama (Post 2,16-17), kuša Abrahama (Post 22,1), testira male i velike proroke, sluge i kraljeve, hijerarhe i patrijarhe. Tako Duh Sveti Isusa odvodi u pustinju i stavlja ga na kušnju (Mt 4,1). A napast je bezakonički postupak, svojstven napasniku zvanom sotona ili đavao, koji čovjeka napastuje od početka da ubija, krade i laže, da trguje i da druge drogom truje, da na poslu pronevjeri, da se u braku iznevjeri; da popusti požudi tijela, očiju, oholosti života. Pravi Duh kuša čovjekovo znanje, sposobnost, vjernost. A zli duh napastuje čovjeka na bezakonje i nevjeru. Pred takvom kušnjom od Duha, i napašću od zloduha našao se i Isus.
Pred sličnim kušnjama stajao je i blaženi kardinal nadbiskup Alojzije Stepinac. Tako se događa sa svakim od nas: treba izaći na teorijski i praktični test, valja položiti vozački, maturalni, diplomski, državni ispit. Jer, kada te nitko ne pita, misliš da znaš; a kada te netko upita, vidiš koliko ne znaš. U dobru je lako dobar biti, na muci se kušaju svjedoci! A đavao ne spava.
Isus je bio 40 dana u pustinjskoj samoći, a blaženi je Stepinac bio više od 5 godina u lepoglavskoj samici i gotovo 9 godina u zatočeništvu ovdje u Krašiću.
Isus je od Duha kušan i od zloduha napastovan na razini svijesti svojih božanskih sposobnosti i čudesnih moći. A i đavao je svjestan kakvu Božansku Osobu ima pred sobom, Sina Božjega. Jer, tko od nas ljudi zamišlja da može kamen pretvoriti u kruh? Ili pasti s visine od stotinu metara u smrtonosnu jamu da ostane živ? I da vlada „svim kraljevstvima svijeta“? Kada se Isus Boga namolio i dane i noći propostio, eto mu napasnika u susret, na dijalog.
Prva napast: Privlači se vođa sotonski k Isusu. Ali ne ide on nikada sam, nego vuče legiju za sobom, raspoređenu u tri dijela: desno i lijevo krilo i centralni napad. Svaka kohorta ima svoju napasničku taktiku, zavodljivu strategiju i zamamnu provokaciju. Zamamnost je u tome da napasnička ponuda na prvi pogled nije tako ni loša. Kao što ni ona u zemaljskom vrtu kada je prvim ljudima ponuđen plod koji bijaše „za jelo dobar, za oči zamamljiv a za mudrost poželjan“ (Post 3,6), tako i sada na počeku Novoga Saveza zlo se ukazuje u vidu dobra. Desno krilo vraških napasnika "suosjeća" s gladnim Isusom: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom!“ (Mt4,3). Dok se đavli sažalijevaju nad Isusom iscrpljenim, oni ga vraški napadaju sumnjom u njegovo božansko sinovstvo! Žao vrazima da Isus, Sin Božji, umire od gladi, a ima takve svemoćne sposobnosti u vlastitoj ruci. Podigne li prst, svaki je kamenčić pretvoren u komadić kruha! I sve riješeno! I Isus bi se nasitio! Preteklo bi i za gladne svijeta! Nema li u Izlasku rečenica: Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod skuplja koliko mu za dan treba (16,4)? Uostalom Krist ne niječe da je kruh bitan životni faktor. Hoće li potrebu za kruhom staviti u centar Očenaša: Kruh naš svagdanji, koji dolazi od Oca nebeskoga, po molitvi i radu ruku ljudskih! Hoće li kasnije čudesno nahraniti kruhom više tisuća muškaraca? I to dva puta! Ali ovdje napast nagoni Isusa da ovako razmišlja: Jučer sam bio nazaretski tesar, imao sam barem napretek kruha, a danas sam pustinjski beskućnik i beskrušnik. Zašto ne bih upotrijebio ovu svoju moć u svoju korist? Napasnik nagovara Isusa da učini čudo isključivo za svoje tjelesne apetite. A Isus, prozrevši mu nakane, odlučno odgovori: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4). On riječima potvrđuje i djelom dokazuje da ima većih dobara od kamena pretvorena u komade kruha. Odlučno odbija napasničku ponudu, ne samo da pokaže da ne želi slušati paklenjaka, ne samo da ne bi svoju moć upotrijebio u sebične svrhe, nego zato što je čovjek biće koje doista ne živi samo o kruhu, žitnom ili kamenom, o ekonomiji zemaljskoga blagostanja, nego o svakoj riječi Božjoj. Živi od blaženoga stanja u Bogu! Odgovor doista dostojan Sina Božjega!
Stepinac kušan i napastovan. Oduvijek su sinovi ovoga svijeta išli metodom materijalnih sredstava za predobivanjem crkvenih i duhovnih osoba: Ne ćemo vam nacionalizirati imovinu ako prihvatite naš partijski stav i politički sustav. Osigurat ćemo vam kruhom i penzijom vaše svećenike preko „svećeničkih udruženja“ ako budete lojalni građani našega progresa i svijetle nam budućnosti! Što se tiče Nadbiskupove navezanosti na materialia, evo njegova stava: Kada mu je priopćeno da se sprema zakon o nacionalizaciji stambenih zgrada, da će i „Vatikan“ u Vlaškoj biti oduzet, upitaše ga suradnici što će činiti. A on će im: „Ništa! Neka nose!“[1] Ne damo im duše i savjesti svoje, oni to traže! A vratit će se i zgrade i „Vatikan“! Ne trebaju nam ideološka udruženja i povlastice! A napast je bila daleko dublja od materijalnoga. Napasnici sugeriraju: Smanjite taj ton kako čovjek živi „i od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta“. Taj vaš Isus ne samo da nije bio Bog, nego nije ni egzistirao! Pročitao je nadbiskup Stepinac zavodljivosti svoga vremena i režima. Zato u svečanom svjedočkom trenutku u sudnici u Zagrebu Duh mu kazuje što će reći: „U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog. Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!“[2] Ne živi se samo od zemaljskoga kruha, nego se živi od Duha, od Božjega Duha! Od Svetoga Kruha koji život daje, od Tijela i Krvi Krista Spasitelja!
Svaki naraštaj ima svoje napasti i napasnike, koji uvjeravaju ljude da se samo s pomoću kruha sve rješava: materijalnim dobrima, darovima, mitima, kovertama. Oslobodit ćemo vas od poreza ako budete širili naše ideje o „personalističkom katoličanstvu“, a ne o onom - uskom rimskom! Napast i danas salijeće: Izdat ćemo vam dozvole za crkve ako budete glasovali za našu partiju. Vratit ćemo vam imovinu, ako promovirate našu politiku.
Druga napast: Ali kako đavao nikada ne dolazi u svom izvornom liku, jer bismo ga prepoznali i prestrašili se, on se ukazuje u liku ljudskih agenata i agencija, čak se „Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Pobijedivši desno krilo napasničko, okrene se Isus i ugleda s lijeve strane kohortu koja ga stade uvjeravati da preuzme ulogu senzacionalnoga Mesije, ostvari popularna očekivanja i zadobije pljesak publike: „Ako si Sin Božji, baci se dolje!“ (Mt 4,6) s vrha Hrama Svetoga grada. U čemu je napast? Neki pismoznanci kažu da je na Hramu bio jedan toranj s kojega je svećenik rano ujutro javljao narodu da nastupa početak prinošenja žrtava. Uvijek bi se sleglo dosta svijeta koji je želio što prije prikazati Bogu žrtvu i onda za drugim poslom. Umjesto toga svećenika, koji s tornja najavljuje vrijeme žrtvovanja, đavao Isusa nagovara da skoči s vrha Hrama da mu jutarnji klanjatelji i molitelji zaplješću, da se senzacionalno začude kako čudesno pada sa stotinu i više metara u cedronsku provaliju, bez ogrebotine, jer Bog će anđelima reći - opet đavao citira Sv. Pismo - da se gdje nogom ne spotakne o kamen. Narod će ga prepoznati, zakraljiti, zamesijaniti. Ova narodna graja, pljesak i navijanje čovjeka zavarava da je on najbolji, nacionalni, mesija, spasitelj. A ona prava napast jest u tome što sotona ponovno stavlja Isusa pred sumnju: Ako si Sin Božji… Nema ništa tako što čovjeka zaskoči i zakoči kao sumnja u vlastitu savjest, u vlastito zvanje i ideale, kad stane u ideale svoje sumnjati! Isus odlučno kontrira vragu ne samo odbijajući njegovu zavodljivu ponudu, nego mu naređuje, navodeći Sveto Pismo: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ (Mt 4,7). Isus jasno kaže da je on Gospodin i Bog. Ovu istu i gotovo doslovno napast na Kalvariji će ponoviti „i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama“ Sinedrija, koji mu se rugahu: Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati (usp. Mt 27,41).
Komunistička napast i Stepinčeva savjest. Čitajući njegovo montirano suđenje[3] - montirano zato što je sud dokazivao optužbu a ne istinu, vođeno od 30. rujna do 3. listopada 1946.,[4] na 136 stranica teksta unakrsna ispitivanja, gdje je postavljeno oko 666 pitanja – odnekud nam i taj broj poznat! - čovjeku upadaju u oči 52 odgovora ovoga tona:
Ja ne smatram da sam izdao svoju Domovinu (str. 223). Moja je savjest mirna u tom pogledu (str. 227). (Napasnik razlikuje tri savjesti u Nadbiskupa: Da li je to vaša ustaška savjest, ljudska ili nadbiskupska savjest?) Moja čovječanska savjest (227) /Tužitelj: To je vaša ustaška savjest/. Mislim da smo očuvali našu savjest čistom (str. 245). Bile su iznimne prilike, ali glavno je da smo očuvali svoju savjest čistom (245). Ako mislite da sam kriv, izvolite me suditi kako je vaša volja, ali moja je savjest čista (245). …. ali kao što sam rekao, moja je savjest mirna i vi izvolite donijeti osudu kakvu želite (str. 252). Što je moja krivnja, ja rado preuzimam na sebe (str. 253). Ja sam znao što je moja dužnost, i ja sam je izvršio (str. 258). Nemam ništa za obrazlagati. O tome će jedamput donijeti svoj konačni sud povijest (str. 261). Ponavljam da mi je savjest mirna (261). … kada jedamput budu objavljeni svi dokumenti, i kada se bude moglo otvoreno, slobodno i ispravno pisati, sve će izaći na vidjelo (str. 262). Savjest mi je potpuno mirna (Buran smijeh u dvorani), /str. 265/. Ja ne strepim pred nikakvom osudom (str. 269). Ako to smatrate za delikt, izvolite mi suditi. Meni je savjest potpuno mirna i u tome (str. 277). Savjest mi je mirna (str. 291). Ja sam savršeno miran na to (str. 296). Ostajem potpuno miran na to (str. 311). Nemam se čega stidjeti (str. 327). Ostajemo na sve mirni (str. 330). Ostajem miran na tu izjavu (330). Nemam si ništa predbaciti (str. 331). Ostavlja me savršeno mirnim (331). Bilo kako, poznajem ga ili ne, ostajem savršeno miran (331). Na sve ostajem sasvim miran (str. 355). Tako dakle 52 puta.
Ako se tomu doda onih 12 sličnih izreka u famoznom završnom govoru na sudu, 3. listopada 1946., od prve rečenice: „Savjest mi je mirna“ do posljednje rečenice: „ja ne trebam milost, savjest mi je mirna“, onda je slika potpuna. Ti ćeš svojim lažima tužiti Nadbiskupovu savjest koja je izvršila svoju dužnost, koja je ostala savršeno mirna, koja sebi ništa ne predbacuje, koja se ne boji objektivna povijesnoga suda, koja ne strepi ni pred kakvom osudom, a najmanje pred komunističkom, koja nema ni od koga srama, zato ni od koga straha. Savjest je Nadbiskupu bila najljepše ogledalo pravde. A Bog je nagradio tu Nadbiskupovu savjest preko Papine izjave na Bistrici 3. listopada 1998., 52 godine nakon toga montiranog suđenja i nakon Nadbiskupove 52 tvrdnje da mu je savjest mirna i čista: Bilo mu je, veli Papa, „draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“.[5]
Svako vrijeme ima svoje zabave i slave, stadione i strasti, svoje „panem et circenses“. Plješće akrobacijama, izvikuje na stadionima, dočekuje u zračnim lukama. Jučer senzacija, danas banalizacija. Napast je u tome što nam trenutačna strast nudi kratkoročna rješenja, a trajna savjest dugoročna, vječna. Hoćemo li strast ili savjest? - to je pitanje!
Treća napast: Kad su izgubile vraške horde s lijevoga i desnoga krila, onda je udarila središnja falanga na Isusa: S neke gore visoke „pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu, pa mu reče: 'Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš'“ (Mt 4,8-9). Đavao opet poseže za Svetim Pismom. Doista, ne molimo li često u onom Psalmu riječi koje se odnose na Mesiju: „Zatraži samo i dat ću ti puke u baštinu i u posjed krajeve zemaljske“ (2, 8)? Tako đavao, otac laži, želi napraviti ugovor s Isusom da će mu dati puke i krajeve sa svom njihovom propadljivom slavom, ali da njega prizna. U čemu je napast? U tome da se Sin Božji pokloni sotoni i da tako uđe u posjede za koje sotona misli da su njegovi. A njegovo nije apsolutno ništa. Sve je Božje, Očevo, a Otac daje komu hoće. Kao da Sotona kaže: Isuse, život je takav da moraš stvarati kompromise sa svijetom. Spusti malo te nedostižne ciljeve, ako želiš da te netko slijedi. Pusti ljudima da svoje strasti smatraju svojim pravima! Pusti im malo širine, laksnosti, relativnosti! Budi moralno elastičniji, politički oportuniji, teološki znanstveniji, imat ćeš više uspjeha! Isus nije popuštao ni u čemu što je bilo ispod ideala! Ni u čemu što je bilo svezano pod Božju zapovijed i volju! Isus ima samo odlučne riječi: „Odlazi, Sotono!“ i onda navodi Sveto Pismo: „Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Mt 4,10).
Stepinčeva kušnja i napast. Slična je bila i Nadbiskupova napast. Vrhovni jugo-imperator godine 1949. govori nekim svećenicima: "Zašto se ne biste vi odijelili od Rima, kao mi od Moskve".[6] To je bila indirektna poruka i Nadbiskupu u Lepoglavi. Odijeliti se od Rima! Kao da je Crkva u hrvatskom narodu trinaest godina, koliko je taj imperator bio do tada na čelu Centralnoga komiteta (1937.-1949), a ne Trinaest stoljeća! Što je učinila ta Stolica Apostolska od Ivana IV. koji posla prve evangelizatore u Hrvatsku, do Ivana Pavla II. koji modernu Hrvatsku prizna samostalnom i s njom uspostavi čvrste ugovore? I proglasi nam Nadbiskupa i Kardinala blaženim! Kakav je to šapat: Odijelite se i vi od Rima, kao mi od Moskve!? Zar je Rim – Moskva? Takva ponuda ne zaslužuje nikakva odgovora! Kardinalov "prežalosni proces" i jest vođen zbog toga što nije dopustio da se naša Crkva odvoji od Rima i podloži jednoj antireligioznoj sugestiji i ideologiji. Papa je znao kakav je stav i savjest zagrebačkoga Nadbiskupa, i zato je iza njega stao sa svim svojim auktoritetom i nagradio ga kardinalskim dostojanstvom! Čuli smo i onu famoznu napast iz usta tužitelja braće naše: „Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. On ga je nametnuo jer je bio politički ograničena osoba“.[7] To smo čekali da tužitelj osobno obrazloži svoju napasničku tužbu. Da je dakle Nadbiskup bio elastičniji, sve bi bilo drukčije. Eto te Matejeve rečenice: Sve ćemo dati, samo s nama napravi ugovor! Sve je tvoje, samo priznaj bezbožnu ideologiju, odobri ideološka svećenička udruženja, prihvati razvode brakova, kukolj sij i tikve sadi po Hrvatskoj. Eto tako doznasmo da je Nadbiskup bio „politički ograničena osoba“ u njihovu sustavu neograničena ropstva govora i tvora, u njihovu kraljevstvu zločina i laži, koje im propade o 45. obljetnici uspostave i strave!
Napasnik je tada ispucao svoje metke i napasti. Ali nije se Isusa okanio. Kaže sv. Luka: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike“ (Lk 4,13), do druge zone i sezone, do drugih osoba i zgoda, do Cezareje, do Getsemanija, do Golgote. Isus nije bio napastovan manje od nas, nego puno više od običnih ljudi. Obične ljude, poput nas, đavao i ne napastuje do kraja, jer ljudi mu popuste puno prije kraja. Ovdje je napasnik dao sve od sebe, svu inteligenciju i umješnost. I izgubio. Izgubio je đavao i u pustinji, i u Maslinskom vrtu, i na Kalvarijskom vrhu i kad je god došao u sudar s Isusom i s pravim učenicima njegovim.
Narode Božji! Ako su pomrli ljudski agenti, nisu pomrli đavli, koji se zaodijevaju u sjaj drugih haljina, u zavodljivosti drugih ponuda, požuda i optužaba, a uvijek iste napasti: Nema kruha iznad našega kruha, bez euro-pogače! Nema slave i zabave zdrave bez tjelesnih strasti! Nema nam pravde osim one što izlazi iz haaških usta. Nema prava i slobode bez europskih kraljevstava. Sve ćemo ti dati, samo se pokloni našim uvjetima, našim ucjenama! Popusti u bitnome da ostaneš sporedan!
Narode Božji! Pamet u glavu! Drži se Božjega glasa savjesti i Božjega zakona. „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2,17). Pomogao nam zagovor blaženoga Alojzija Stepinca i blagoslov Presvetoga Trojstva, kojemu je posvećena ova župna crkva u kojoj se prije 110 godina krstio mali Alojzije koji je uzrastao do mučenika Blaženika! Amen.
[1] A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 749.
[2] A. Benigar, str. 587.
[3] M. Stanić (ur.), SUĐENJE Lisaku, Stepincu…, Zagreb, 1946., str. 190-355.
[4] L. Znidarčić, Alojzije Stepinac, Zagreb, 1998., str. 84.
[5] Glas Koncila, 3.10.1998.
[6] A. Benigar, str. 697.
[7] „Razgovor: Jakov Blažević, revolucionar (drugi dio)“, u: Polet, 15. veljače 1985., str. 9.
