U noći između nedjelje 26. i ponedjeljka 27. travnja 2015., u 64. godini života, 43. godini redovništva i 38. godini svećeništva, u župnoj kući u Izbičnu, preminuo je fra Franjo Mabić, član Hercegovačke franjevačke provincije i župnik u Izbičnu, Širokobriješki dekanat. Liječnici su utvrdili da je njegova iznenadna smrt posljedica srčanog udara.
Pokojni fra Franjo cio je svoj svećenički život posvetio pastoralnoj brizi za povjerene mu vjernike u raznim župama Mostarsko-duvanjske biskupije, službujući u Konjicu, Čerinu, Posušju, Šuici, Mostaru i Izbičnu. Uvijek pastoralno zauzet, tražeći načina kako najbolje ostvariti svoje svećeničko poslanje, učitelja vjere, djelitelja svetih otajstava i upravitelja povjerenih mu duša i crkvenih dobara. Rado viđen i u očima vjernika i kolega svećenika. Bio je i plodan pisac. Sam ili u suautorstvu s drugima objavio je tridesetak knjiga, među kojima značajno mjesto zauzimaju propovijedi i nagovori, razmišljanja o smrti, svecima, Križnom putu, pobožnostima, o župi Izbično, o svijetlim svjedočkim likovima dviju Dragica Pavković. Živio je s prirodom u kojoj je čitao silno Božje stvarateljsko djelo koje ga je nadahnjivalo te je svoja zapažanje u pisanoj riječi s drugima dijelio. Kulinarska umijeća, prikupljene i isprobane recepte u knjigama objelodanjivao stavljajući ih svima na rasplolaganje. Ono što je Bog po prirodi velikodušno dao, fra Franjo je kao vrstan kuhar, znalački pripremao te mnoge pozvane i namjernike za svojim stolom počastio. Uređivao je i vlastitu web stranicu, surađivao i objavljivao u raznim listovima i prevodio uglavnom s talijanskoga jezika. Bio je i nesebičan karitativan radnik, organizator, obnovitelj i graditelj.
U utorak, 28. travnja, Misu zadušnicu u Izbičnu, u koncelebraciji s provincijalom i 17 drugih svećenika, predslavio je biskup Ratko Perić i održao propovijed koju ovdje donosimo. Sprovodnu sv. Misu u ispunjenoj prostranoj širokobriješkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, u koncelebraciji sa 68 svećenika, predvodio je i propovijedao provincijal fra Miljenko Šteko.
Prije sprovodnih obreda na Širokom Brijegu i pokopa na groblju Mekovac, od Pokojnika su se oprostili don Željko Majić, generalni vikar, i gvardijan fra Tomislav Puljić koji je pročitao dio sažalnica koje su pristigle na Provincijalat i na širokobriješki samostan. Don Željko je u oproštajnom govoru istaknuo pastoralnu zauzetost Pokojnika te u ime Crkve u Hercegovini zahvalio na svemu dobru u fra Franjinu bogoljubnu i čovjekoljubnu svećeničkom radu i poslanju, jednako na liturgijskom, sakramentalnom, duhovnom, katehetskom, karitativnom, administrativnom i graditeljskom djelu, uvijek vjeran i odgovoran u trostrukosti svećeničkoga služenja: kao propovjednik vjere, djelitelj svetih otajstava i vjeran upravitelj povjerenih mu duša i crkvenih dobara. Opraštajući se od Pokojnika, rekao je: „Dragi fra Franjo, otišao si između nas nakon što si u nedjelji Krista Dobroga Pastira prikazao tri nekrvne Kristove žrtve – svete Mise, moleći da Dobri Pastir obraduje svoju Crkvu novim, vjernim i vrijednim svećenicima, redovnicima i redovnicama. Sada kada Te je između nas prekrila noć nakon koje je svanula zora novoga života, kada si prošao zimu smrti i ogranulo Te proljeće Božje vječnosti, kada si u iščekivanju doživio susret s uskrslim Kristom, moli Gospodara žetve da obraduje svoju Crkvu, ovu Hercegovinu, svetim svećenicima, redovnicima i redovnicama, nositeljima nade, učiteljima vjere, djeliteljima otajstava, radosnim svjedocima Evanđelja. Ovu potrebu Crkve i sam si iskusio i o njoj puno govorio i pisao. Sada kada Ti se otvorila mogućnost zagovornika, po zagovornim molitvama ostani uvijek s nama“.
---------------------------
Propovijed biskupa Ratka u župnoj crkvi sv. Josipa Radnika u Izbičnu
„Ako pšenično zrno ... umre, donosi obilat rod!“ (Iv 12,24)
Svaka smrt, a posebno iznenadna, bilo kojega čovjeka, pa tako i svećenika - redovnika, ostavlja u nama neobične tragove i postavlja pitanja o našoj opstojnosti, budućnosti, pa i o smislu života uopće. A u ovaj tjedan dana ovo je druga iznenadna smrt svećenika u Hercegovini.
Bdijte. Ljudski gledano - neočekivano, iznenada, iako za nas kršćane nijedna smrt nije i ne smije biti iznenadna jer smo na vrijeme upozoreni, i to ne jednom nego petnaest puta. Neka nam i ova iznenadnost bude pouka za naš osobni život i posvijesti nam onu Kristovu istinu i pouku koja jednako vrijedi za sve smrtnike, a glasi: „Bdijte, jer ne znate ni dana ni časa“ (Mt 25,13). A Gospodin dodaje svojim učenicima: „A što vama kažem, svima kažem: Bdijte“ (Mk 13,37). A ne izostavlja ni onu drugu: „Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41), u napast zaborava da ne ćete biti iznenađeni pozivom smrti. Jer, nikomu nije dano znati kada će nam Gospodin doći u susret, kada će nas pohoditi i pozvati da svakomu dadne po djelima njegovim. Zato naš svagdanji život i mora biti neprestano bdjenje i molitva spremnosti za susret s Gospodinom. On je pridržao isključivo za sebe i trenutak našega dolaska na ovaj svijeta i trenutak našega odlaska na bolji svijet.
Iz smrti u život. Riječ evanđeoska, koju maloprije pročitasmo, posve je jasna i beziznimna. Pšenično se zrno, ono ozimo, u zemlju baca ujesen, da odspava zimu u zemlji te da na proljetni poziv sunca isklija i donese divan klas na kojem će biti mnogo jedrih i zrelih hranjivih zrna.
Tako bi trebao biti siguran i svaki kršćanin, a posebno svećenik – redovnik, da prihvaćajući smrt kao zrno života posijano u zemlju, priprema se za buđenje i vlastito rađanje na nov besmrtan život, „kada Sudac s višnjom vlasti, dođe pretrest ljudske strasti“, u Dan onaj, u dan Suda.
Isus Krist s križem, mukom i smrću ulazi u kalvarijsko podzemlje da okusi našu ljudsku smrt, ali tamna zemlja ne će čekati zimu, nego će već treći dan uroditi beskrajnim plodom, donijeti sveljudski rod – uskrsnuće, nov način vječna postojanja.
Isus se Krist podložio zakonu našega smrtna zemaljskoga života i otkrio nam zakon uskrsnuća po Božjoj volji, te time potvrdio svoje riječi kao najvjerodostojniju istinu.
Prije dva tjedna bijaše Prva sv. Pričest i sv. Krizma u ovoj župi sv. Josipa Radnika. Bratska razmjena pozdravnih riječi prije sv. Mise, iskrena zahvala na svršetku sv. Mise i više razmijenjenih e-mailova sa svečanosti Bijele nedjelje ostavili su nezaboravnu uspomenu, i eto kao posljednju.
A evo danas pred nama leži nepomično tijelo svećenika - redovnika, župnika ove župe Izbično - fra Franje Mabića. Njegov ovozemni tijek završio je u 64. godini života, u 43. godini redovništva i 38. godini svećeništva, koje je započeo kapelanskom službom u Konjicu 1978. godine, da bi preko Čerina, Posušja, Šuice i Mostara završio župničkom službom ovdje u Izbičnu.
Tako je i on, nakon nedjeljnoga svećeničkog rada u slavu Dobroga Pastira, nakon misnih slavlja ovdje u ovoj crkvi i po filijalnim mjestima u ovoj župi, nakon ispovijedanja i propovijedanja, susreta s vjernicima i razgovora s njima o redovitim i izvanrednim temama, planovima i pripremama za župnu svetkovinu sv. Josipa Radnika, nakon što je uspio staviti na svoju internetsku stranicu i kratak životopis sv. Zite, kućne pomoćnice iz 13. stoljeća, kada je i tijelo počelo opominjati i tražiti noćni odmor, tiho je zakucao Pastir Dobri na vrata župnoga doma i fra Franjina srca i poveo ga sa sobom: sve što si, Franjo, planirao u župi i u svome zemaljskom životu, ostavi i pođi na sud Božji i po nagradu vječnu!
U svome pastoralnom životu i radu i fra Franjo je, poput onoga evanđeoskog sijača iz prispodobe, kao svećenik izlazio sijati. I kod njega je, dok je sijao, nešto zrnja padalo uz put, bilo pogaženo i ptice ga nebeske pozobale. Nešto je zrnja padalo na kamenito tlo i, tek što je izniklo, osušilo se jer ne imađaše vlage. Nešto je opet padalo među trnje koje ga je preraslo i ugušilo. Nešto je napokon palo u dobro tlo, gdje je umrlo da bi niknulo ili će tek niknuti i uroditi stostrukim plodom - to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti. Nije tomu zrnu umrla jezgra, nego ono tijelo oko jezgre. Kao što i nama ne umire duša, besmrtna jezgra, nego ovo tijelo kojemu je duša držala život. Duša nastavlja živjeti bez tijela, ali sa svim svojim identitetom, dok se opet ne sastanu o uskrsnuću mrtvih.
U ime ove Mostarsko-duvanjske biskupije zahvaljujem ti, brate Franjo za tvoj ustrajan svećenički-redovnički rad na njivi Gospodnjoj po raznim mjestima prostrane nam Hercegovine; za tvoju otvorenost i svećeničku spremnost, suradnju, posebno pokazanu i življenu dok si bio župnik u Mostaru kao i za ljubav koju si očitovao prema ovoj mjesnoj Crkvi.
Hvala ti za zauzetost na crkvenom pastoralnom polju, na tvojoj aktivnosti u pisanju, prevođenju i objavljivanju propovjedničke literature i tekstova, te opisu i tumačenju „Božjega bilja oko nas“, tako korisna za naš svakodnevni život i zdravlje.
Hvala ti za primjer kako se svećenik – župnik, koliko god bio udaljen od tzv. kulturalnih centara, može zaposliti i višestruko biti koristan, posebno služeći se suvremenim obavijesnim sredstvima. U čemu će ti milosrdni i milostivi Sudac prigovoriti, ne znam. A uvjeren sam da ti ne će reći: Slugo lijeni! Ti si bio i marljiv i gorljiv, neumoran kao mrav, prava pčela radilica, kao ove tvoje pčele pokraj crkve.
U jednom svom tekstu napisao si: „Prisjetimo se da čitava vječnost zavisi od našega sadašnjeg života. Ali vremena je zaista malo da bismo se mogli njime razbacivati. Zato zasučimo rukave, počnimo, to jest nastavimo činiti dobro. To je temeljna poruka svake smrti“ (O smrti - propovijedi, primjeri, misli i crtice prigodom pokopa, Mostar, 2002., str. 121-122). Eto i nama posljednjega oglasa s ove sv. Mise zadušnice:.. nastavimo činiti dobro!
Neka ti, dragi Franjo, revni radniče zasukanih rukava, po zagovoru sv. Josipa Radnika, Dobri Pastir udijeli nagradu za tvoj ljudski, svećenički i redovnički život i trud. Čuo riječi na nebeskom pragu: Valjaš, slugo dobri i vjerni, neka ti bude vječni Mir i Dobro!
