Knjiga msgr. Ratka Perića, Nada koja ne postiđuje, Mostar, 2018., predstavljena je  u ponedjeljak navečer, 8. travnja, u Dubrovniku, u biskupijskoj dvorani „Ivana Pavla II.“ Organizator prezentacije bilo je Vijeće za kulturu Dubrovačke biskupije, a sve u sklopu tradicionalnih Dana kršćanske kulture. Ovaj akademski i kulturni čin privukao je velik broj štovatelja bl. Alojzija Stepinca i ljubitelja dobra štiva.

Programom je ugodno i spretno moderirao dr. Marinko Marić podrijetlom iz župe Stjepan Krst.

U predstavljanju prvi je pozvan domaćin, msgr. Mate Uzinić, koji je izrazio dobrodošlicu biskupu Ratku i zahvalnost na ovom djelu o hrvatskom blaženiku i mučeniku te u nastavku iznio pravu studiju o pohodu zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca Gradu, u prigodi feste sv. Vlaha, 1941. Biskup je Uzinić u prvom dijelu govorio o razlozima poziva zagrebačkom nadbiskupu da predvodi Festu, a u drugom dijelu o samom dolasku, dočeku, slavlju, propovijedi i značenju pohoda „hrvatskoga metropolite“, kako su ga tada nazvale i civilne i crkvene vlasti.

Don Ivo Šutalo, biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i župnik u Trebinju, u svom se izlaganju, koje je bilo svojevrsna duhovna obnova po bl. Alojziju, zadržao na prvom dijelu knjige pod naslovom „Duhovne vježbe svećenicima“. Posebno je istaknuo, u ovom korizmenom vremenu, Stepinčev Križni put (str. 88-94), što je u stvari propovijed biskupa Ratka na velikom hodočašću vjernika hercegovačkih biskupija na Blaženikov grob, 3. ožujka 2018.

Ovo dubrovačko predstavljanje Nade koja ne postiđuje biskup je Ratko iskoristio da slušatelje upozna s temom koja je do sada manje obrađivana, a to je uloga odvjetnika u sudskom postupku protiv nadbiskupa Stepinca. Odvjetnici, koje Nadbiskup nije tražio i koji su mu dani „ureda radi“, izvršili su svoju zadaću na častan i profesionalan način. Nadbiskup je bio zadovoljan njihovom obranom, iako ničemu nije koristila, kao što je to nadbiskup Stepinac već bio dao naslutiti. 

Evo cjelovita biskupova izlaganja:  

NADBISKUP STEPINAC I ODVJETNICI

Razdoblje, o kojem govorimo, proteže se od 17. svibnja 1945. do 11. rujna 1946. – 16 mjeseci.

Prvi pritvor s istragom, 1945. - Desetak dana nakon što su komunisti bili provalili iz šume u Zagreb i preuzeli vlast 8. svibnja 1945., Stepinac je bio uhićen 17. svibnja. Poruka iz Zagreba Beogradu istoga dana: „Vrhovnom Štabu. Nad Stepincem koji je danas bezbučno uhapšen vodimo privremeno istragu. Javite za dalji postupak“.[1] Očito sve se odvijalo prema smjernicama KPJ iz Beograda. U tom prvom istražnom pritvoru Nadbiskup je proveo 16 dana i bio ispitivan 6 puta: 17., 20., 21., 22., 24. i 27. svibnja te 2. lipnja pušten na slobodu.[2] U OZNA-škom elaboratu o pritvoru stoji: „Istraga protiv Stepinca nije urodila onim rezultatima koji bi ga mogli kompromitirati u ovoj mjeri da bi ga se moglo eliminirati kao izrazitog ustaškog saradnika“.[3]

S Bakarićem, 27. srpnja 1945. - Budući da je Nadbiskup pozvan na tribinu zajedno s predsjednikom NR Hrvatske Vladimirom Bakarićem, kao što je vidljivo iz nekih fotografija toga vremena, očito nisu našli na njemu nikakve krivice. Čak se i Nadbiskup sjeća triju takvih poziva nove vlasti: u kazalište, na mimohod na Jelačićevu trgu i u Sabor.[4] I tako je to potrajalo više od godine dana uz neke incidente, ponekada posve pogibeljne. Jedna od najvažnijih situacija bila je održavanje BK u Zagrebu i Pastoralna poslanica koju je potpisalo svih 18 biskupa BKJ, 20. rujna 1945., gdje su partizani - komunisti optuženi s mnoštva zločina, osobito protiv klera: „ubijena 243 katolička svećenika, 169 ih je u zatvorima ili logorima te 89 nestalih“.[5] Dakle, 501 izvan službe! Slično je rekao na sudu, 3. listopada 1946.: „Ponovno tvrdim pred svima: 260 do 270 svećenika poubijano je od narodno-oslobodilačkog pokreta. […] Vi ste učinili fatalnu pogrešku što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti“.[6]

Drugo uhićenje i suđenje. Stepinac je uhićen po drugi put i pritvoren 18. rujna 1946., i to 16 mjeseci nakon što su partizani zauzeli Zagreb. Da su komunističke vlasti imale išta ozbiljna protiv njega, odmah bi ga bile i „eliminirale“.

Nebiranje branitelja. Već 20. rujna 1946. Stepinac se treba opredijeliti koje će odvjetnike uzeti. Izjavljuje: „Zato, sve promislivši, smatram i odlučujem, ukoliko budem izveden pred sud“, navodeći tri doista promišljene točke:

„1. Da se neću, osim načelne izjave, nijednom riječju braniti,

2. Da odbijam branitelja na sudu i

3. Da neću apelirati protiv osude, jer je opće poznata stvar, da sud često izvodi naloge koje mu dostavi stanovita organizacija“,[7] tj. komunistička partija. Promišljeno i hrabro stajalište!

To znači da ne će tražiti ni svjedokâ. Nešto poput Isusa, koji je prošao četiri sudca: velike svećenike Anu i Kajfu, rimskoga namjesnika Pilata, galilejskoga četverovlasnika Heroda i ponovo Pilata. Isus nije tražio niti mu je službeno postavljen branitelj, nego se samo ponekada branio načelnim izjavama kada je trebao posvjedočiti za Oca nebeskoga, a ponekada se branio - šutnjom. A što se tiče svjedoka, Isus je rekao prvom sudcu: „Ja sam otvoreno govorio svijetu… Ništa nisam u tajnosti govorio... Pitaj one koji su slušali što sam im govorio“ (Iv 18,20-21). Slično je stajalište i u Stepinca: ne zove ni branitelje ni svjedoke.

Stepinac se prisjeća te zgode sa suda desetak godina poslije, i to priča župniku u Krašiću: „Pred suđenje zvao me je vrhovni sudija Vimpulšek pred sebe. Sa strane uvalio se u kutu u fotelj neki tip, koji me prezirno gledao. Odmah sam vidio: Taj je glavni. Sudac je samo figura. Vimpulšek službeno čita, da ću pred sud i da si odaberem branitelja. Odbio sam:

- „'Pred sudom koji ima zadaću da izvrši nalog stanovite organizacije, ja se ne ću braniti.' Ostao je zaprepašten. Iznenadio ga odgovor. – Onda Vi morate ovu izjavu potpisati' – veli mi.

- 'To hoću' – i potpisao sam.  Na svoju nesreću odredili mi dr. Politea…“[8]  

Službeno imenovanje branitelja. Stoga je Vrhovni sud po službenoj dužnosti imenovao dvojicu odvjetnika po svome ukusu: dr. Ivu Politea, koji je 25. rujna 1946., prihvatio „bez kolebanja“, i dr. Natka Katičića, koji je „isto tako bez prigovora prihvatio tu za njega sigurno nemilu obavezu“,[9] kaže sudac Vimpulšek 25 godina nakon toga odabira.

Dr. Ivo Politeo (1887.-1956.), rođeni Splićanin, od svoje 2. godine živi u Zagrebu, i bio je sigurno jedan od najuglednijih odvjetnika u gradu ako ne i u Republici. Politeo je bio branitelj u više političkih procesa.[10] Branio je ljude od režima i države. Dokazivao da država ima krivo. „Politeo je poznavao nadbiskupa otprije. Vjerojatno je da njegovo oslobođenje pred prijekim sudom i otpust kući 1944. godine imaju barem neke najsitnije veze s posredovanjem Alojzija Stepinca“.[11]

Dr. Natko Katičić (1901.-1983.), Bišćanin, i on Zagrepčanin od malena, također ugledan odvjetnik,[12] ali ne toliko poznat kao Politeo. Obojica Hrvati i obojica masoni.

Predsjednik suda, dr. Žarko Vimpulšek (1911.-1985.), koji je radio u službi NDH do 1944. godine pa se kameleonizirao u partizane, što je nadbiskup Stepinac u svome obrambenom govoru uvijeno kazao,[13] prisjeća se 25 godina poslije s obzirom na službeni izbor Stepinčeva branitelja: „Ja sam iz ličnog poznavanja znao da Politeo nije bio religiozan, štaviše da je bio protivnik klerikalaca i da je svojedobno izdavao časopis 'Slobodna misao', uperen protiv popova“.[14]

- Dakle komunistički sud uzima nereligiozna čovjeka, čak protivnika klerikalaca, koji se afirmirao i pisanjem usmjerenim „protiv popova“! Partizanski nepristrano! Valjda su očekivali da će obrana biti gora od optužbe i presude. Ali Politeova će im se obrana žestoko obiti o glavu. Odvjetnik je bez obzira na svoje religiozno uvjerenje, profesionalac koji brani svoga branjenika prema uvjerenju koje branjenik ima. A Politeo je vjerovao da je Stepinac nevin, i to je Stepinčevo uvjerenje on branio i - obranio. A što komunisti nisu priznali, njihova je trostruka tragedija i sramota: 1. što su nevina Stepinca osudili; 2. što su ga u izolaciji sustavno zlostavljali, do trovanja i, 3. što tu istinu ni danas ni oci ni njihovi sinovi ne priznaju. Istina je najjači povijesni sud nevina čovjeka!

Optužnica i zadaće branitelja. Protiv Stepinca bilo je 5 optužaba, protiv kojih su obranu preuzeli odvjetnici razdvojivši ih na 2 dijela: Katičić je preuzeo dvije nazovimo ih „religiozne“ teme, to jest

drugu optužbu: „prekrštavanje“ Srba i

treću: Stepinac kao vojni vikar u NDH.

A Politeo ostale tri, tj. one „političkoga“ karaktera:

prva točka: suradnja s NDH i ratni zločini;

četvrta: suradnja s vanjskim okupatorima;

peta: rušenje političkih osnova nove vlasti u zemlji i neprijateljska propaganda.[15] 

Komunistima se jako žurilo. Oni su godinu dana pripremali optužbu,[16] a branitelji su imali za branidbu tek četiri dana: od 25. do 30. rujna 1946. Politeo je zatražio susret sa Stepincem i ovlašten je da ga posjeti, 27. rujna. Ne znamo što su razgovarali u onaj sat vremena.[17] A da je Stepinac bio suzdržan i dosljedan, sasvim je sigurno. A da je takav bio i Duhovni stol, sasvim je razumljivo, na Politeovo začuđenje.[18] Sam Politeo bio je pod stalnom prismotrom OZNE, dan - noć. Javno suđenje počelo je 30. rujna.

Braniteljeva biranja svjedoka. Dr. Politeo predložio je za određene stvari i okolnosti kvalificirane svjedoke koji znaju, znaju reći i za ono što znaju reći znaju i posvjedočiti svojim rječnikom i životom, ako treba. Bili su to kanonici ili profesori: dr. S. Bakšić, dr. M. Beluhan, dr. F. Cvetan, dr. D. Hren, dr. N. Kolarek, dr. P. Lončar, dr. Đuro Marić, dr. Josip Marić, dr. D. Nežić, dr. V. Nuk, dr. K. Pećnjak, dr. J. Penić,  dr. A. Slamić, dr. F. Šeper, te drugi svećenici I. Kokot, J. Panić, J. Crnković, zatim laikinje i laici dr. Desanka Štampar, S. Dumić, F. Feller,  Z. Feller, T. Škringer, A. Ternon (23). Osim nekih već spomenutih dr. Katičić predložio je svećenike F. Pipinića, F. Žužeka, tri pravoslavke iz Gline i neke inovjerce iz Zagreba.[19]

Odbijanje većine svjedoka. Na te prijedloge o svjedocima odgovara javni tužitelj dr. Blažević da bi bilo „bespredmetno dovoditi kakove svjedoke za obranu i značilo bi to odugovlačenje procesa. Pogotovo kad znamo tko su mnogi od tih svjedoka, da su notorni fašisti, kako se vidilo i iz nekih dokumenata tokom procesa. Fašisti ne mogu svjedočiti za fašiste u ovoj zemlji. To bi značilo, da se i ovaj sud i našu naprednu demokraciju hoće svesti na niveau zemalja u kojima su pobijedili fašisti. […]

Beluhan je notorni fašist.

(Politeo: Nije to onaj mladi)

Obadva su oni takovi“.[20] I monsinjor Milan i nemonsinjor Eugen.[21]

Kakvo je ovo tužiteljevo tribunalsko optuživanje? Prvo, mnogi od svjedoka notorni fašisti, veli. I, drugo, ti fašisti ne mogu svjedočiti za ovoga već pritvorena fašista. Ako su i svjedoci notorni fašisti kao što su fašisti i ovi optuženi, zašto i njih javni tužitelj ne stavi na istu klupu i ne procesuira? Treće, kakvo „odugovlačenje!? - prigovara dr. Politeo. Javni tužitelj na javnoj raspravi govorio je „40 sati“, a obrana svega „20 minuta“?[22]

Odvjetnik Politeo hrabro upozorava sud s obzirom na svjedoke: „Moji dokazi imaju prikazati što je dr. Stepinac radio, jer se ne pita što je tko drugi radio, nego što je Stepinac radio. To bi bila blasfemija, da se dopusti, da budu preslušani samo svjedoci optužbe. Upozorujem ovaj sud, da je to jedina instancija i da nad presudom nema apelacije; potrebno je stoga, da se sada potpuno osvijetli, da je dr. Stepinac takav ili nije. (U publici smijeh)

Dr. Politeo nastavlja:

„Ovaj smijeh u publici svjedoči, da je općinstvo pod dojmom dnevne štampe, koja dane i dane ocrnjuje dr. Stepinca i jer se drukčije nije mogao do sad braniti, pravednost traži, da mu se to ovdje omogući. Ja ću odustati od izvođenja svjedoka, ako mi sve ove stvari javni tužilac prizna. [...]

Upozoravam da je ovo proces od svjetske važnosti, i zato molim da se moje dokaze uvaži. […]“.[23]

Od 47 svjedoka 7 ih je pripušteno svjedočenju, a 40 potjerano kući. A i od tih 7 svjedoka, nijedna rečenica nije uvažena, niti je ijedna točka zbog njihova svjedočenja u optužnici umanjena. Stepinac je upravo to rekao: niti uzima branitelje da ga brane, niti uzima svjedoke da za njega svjedoče. Njega je „stanovita organizacija“ već davno osudila, a sada samo izvodi političko-sudsku komediju i farsu. Stepinac priča župniku Vranekoviću, 17. I. 1959., godinu dana prije smrti: „-Alaj su se veselili mome suđenju. Godinu dana spremali su taj proces. Baš kad je sve bilo dovršeno, grupa, koja je surađivala – radila na pripremama sudskog istražnog materijala protiv mene, dođe u neki restaurant. Nešto su popili, a jedan slavodobitno primijeti: 'Danas smo konačno sve pripremili za Stepinčev proces. Godinu smo dana ga pripremali'. Dočuje to jedan naš i javi isusovačkom provincijalu Grim[m]u. Ovaj još isti dan meni. Bio sam miran. Samo vi sudite!... Kako je bijesnio Nedo Milunović, kad mu u istrazi nisam htio odgovarati. 'Govorit ćete Vi, kada dođe narod!' - rekao mi je. 'Vidjet ćemo!' - velim ja njemu kratko. A stvarno sve je bilo u sudnici tako inscenirano, da bi se čovjek u prvi čas zastrašio“. A tješila ga je Isusova: Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti (Mt 10,19). „I meni je dano. Šuti!“[24] Zato mu je savjest mirna i čista. Spreman za svoja ljudska i crkvena uvjerenja ne samo trpjeti nego i na križ biti razapet.

Na svršetku rasprave, osobito obrane dr. Politea, 8. listopada 1946., za koju je Nadbiskup pozitivno rekao: „Ja sam se bio odrekao obrane i branitelja, ali ne bih imao ništa primijetiti na obranu branitelja, koji su mi dodijeljeni ureda radi“,[25] donesena je presuda s kaznom od 16 godina zatvora s prisilnim radom i 5 daljnjih godina bez građanskih prava.[26]

Vimpulšekov osvrt na Politea. Glavni se sudac sjeća Politea i veli: „Kasnije je dr. Politeo držao obrambeni govor za Stepinca, u kojem je malo pretjerao. Postavio se potpuno u poziciju Stepinca. Kao da nije onaj isti, uživio se u ulogu svog branjenika, pa sam mu ja, kasnije, u razgovoru to spočitnuo.

- Vi ste malo, ja mislim, pretjerali. Govorili ste stvari u koje sami ne vjerujete.

On mi na to reče:

- To nije važno što ja vjerujem, važno je što vjeruje moj branjenik“.[27]

Stepinčev osvrt na Politea i Blaževića. Stepinac se osvrnuo, 28. rujna 1957., na Politeov govor i Blaževićevo ponašanje za vrijeme govora 1946. „Gledati samo bijes tužioca nakon Politeovog govora, to je bila strahota. Lamatao je sobom 2 sata, ali kao formaliter obsessus [doslovno opsjednut]. Bijesni su bili na Politeov govor. Pravo im bilo! Ja sam odbio branitelja“.[28]  Kada je čuo za Politeovu smrt, 1956., Nadbiskup se javio njegovoj supruzi Danici izražavajući joj sućut i prikazujući sv. Misu za njegovu dušu.[29]

Zaključak. Jedno od komunističkih iracionalnih „uvjerenja“ jest Bakarićeva protuslovna izjava pred svećenikom M. [B. Milanović?], koju navodi Stepinac na suđenju, 3. listopada 1946.: „Mi smo uvjereni - veli Bakarić - da iza tih akcija stoji nadbiskup ali nemamo nikakovih dokaza“. Stepinac mirno primjećuje: „To je za mene dovoljno rečeno“.[30] Ako je tako, onda zaključujemo ovako:

- Komunisti su, na čelu s Bakarićem, „uvjereni“ da je Stepinac „prekrstio“ stotine tisuća Srba, ali nema nikakva dokaza. Ergo, „prekrstio“ je! Neka ga se optuži, osudi i stavi u izolaciju!

- Komunisti su s predsjednikom Bakarićem „uvjereni“ da Stepinac stoji iza pokolja Srba u NDH, ali nema nikakvih dokaza. Ergo, namontirajmo mu suđenje! Pokrenimo medije da šire naše „uvjerenje“!

- Komunisti su „uvjereni“ da Stepinac stoji iza svih ustaško-fašističkih i križarsko-škriparskih akcija, ali nema nikakva dokaza. Ergo, optužimo ga i osudimo na 16 godina zatvora i 5 dodatnih bez ljudskih prava! Ali nije to ljudska logika! - Nije ljudska, ali jest komunistička i logika i etika, i „uvjerenje“ i „dokazi“!

Stoga Sabor Republike Hrvatske 14. veljače 1992. svojom Deklaracijom poništava i montiran politički proces i monstruoznu presudu nadbiskupu Stepincu.[31] A Županijski sud u Zagrebu, nakon odluke o reviziji suđenja Nadbiskupu, 22. srpnja 2016., izriče da sudska izreka od 11. listopada 1946. „ne samo da predstavlja presudu koja je donesena zlouporabom od strane autoritarne vlasti već i presudu koja se temelji na arbitrarnosti suda u kaznenom postupku što predstavlja apsolutno kršenje načela vladavine prava i pravne države“. Posljedica takve odluke jest da se dr. Alojzije Stepinac „ima smatrati neosuđenom i nevinom osobom“.[32] Suđenje koje se 1946. odvijalo pod terorom Staljinove čizme i Titove OZNE;

sud, koji je zloporabom uspostavila i njime ravnala komunistička partija iz Beograda;

sud, koji je godinu dana spremao optužnicu, a obrani dao samo 4 dana da odgovori;

sud, koji je auktoritarno birao branitelja Optuženiku, a Nadbiskup optuženik i prije i u suđenju izjavio da ga i tuži i sudi „kadija“ – pardon: Partija!

sud, koji je arbitrarno 40 svjedoka odbio, a od onih pripuštenih 7 - ništa nije uvažio;

sud, koji protiv načela vladavine prava nije dopustio priziv na viši stupanj;

sud, koji je priredio sve drugo samo ne objektivno, pravedno i istinito suđenje,

takav montirani sud i nije mogao čuti primjereniju povijesnu osudu o sebi nego što mu je izrečena 2016., nakon 70 godina. Pošteno govoreći, sve je to dr. Ivo Politeo 1946. odvjetnički implicite dokazao, samo nije explicite kazao - jer bi i sam bio suđen i zatvoren. Povijest je, dakle, izrekla svoj nepristran sud o nadbiskupu Stepincu, a sv. Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 1998. u ime Crkve pravorijekom beatifikacije uzdigao ga na oltar javnoga čašćenja! Partiji privremena slava postade trajna sramota, a Stepincu privremena sramota postade trajna slava! Ipak je nepobitna istina da ljudskim rodom ravnaju Istina i Pravda. 

___________________

[1] Lj. Boban, „Na kraju feljtona“, u: Danas, 2. veljače 1990., str. 67, bez naznake izvora; J. Krišto, Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1998., str. 19; J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi (BAS), Zagreb, 2010., knj. 1., str. 330.