Beogradska Politika objavila je 29. lipnja 2014. intervju sa srpsko-pravoslavnim patrijarhom Irinijem Gavrilovićem. U razgovoru je i ovo pitanje i ovaj odgovor:
Novinarka: Koliko je poznato, SPC nije službeno reagirala na najave iz Vatikana da će do kraja godine biti kanoniziran kardinal Alojzije Stepinac. Zbog čega?
Patrijarh: I do nas je došla ta vijest da je Vatikan spreman za kanonizaciju Stepinca, o kome mi imamo posebno mišljenje. I ne samo mi. Postoji mnogo činjenica i događaja koji su se zbili u tom vremenu i koji su doveli do toga da se formira takvo mišljenje o njemu. Mi smo bili nemalo iznenađeni kada je on proglašavan blaženim, a za ovo smo posebno iznenađeni jer da netko bude svetac, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba. Njega treba kao takvog da prihvate ne samo narod i Crkva kojoj pripada, nego i drugi kršćani. U vezi s najavljenom kanonizacijom Stepinca, mi smo pripremili odgovor koji će biti upućen Papi. Planiramo da ga preko delegata Sinoda uručimo osobno Papi ili sada kada budemo imali susret s predstavnicima Vatikana koji su u pohodu našoj zemlji. Imamo neke informacije da mu je ekumenski patrijarh Bartolomej svratio pozornost na naš stav i da se o tome razmišlja u Vatikanu.
Patrijarhovo pismo: I doista ista Politika od 2. srpnja 2014. i ista novinarka izvješćuje javnost da se 30. lipnja Delegacija Svete Stolice sastala s Patrijarhom i članovima Svetoga Sinoda SPC-a, da je Patrijarh uručio pismo Ministru vanjskih poslova Svete Stolice, nadbiskupu Dominiku Mambertiju, da je i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić zaželio da se „zajedničkom mudrošću ne učini nikakav potez koji bi bilo koga uvrijedio, pogotovo u vezi s odnosom prema povijesti, Drugom svjetskom ratu i ulozi Alojzija Stepinca u njemu”.
- Doista čudna neka pisma!
1 - Kako je tekao Stepinčev proces za beatifikaciju?
U vrijeme komunističkoga terora nije se mogao ni otvoriti dijecezanski proces u Zagrebu za beatifikaciju nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca nakon njegove smrti 1960. godine. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić i njegov prethodnik kard. Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere, uputili su 17. veljače 1979. molbu papi Ivanu Pavlu II. da se otvori dijecezanski postupak. Kongregacija za proglašenje svetaca dopustila je 4. prosinca 1980. da se pri Rimskom vikarijatu otvori proces pred posebnim sudištem pod strogom tajnom, sve pridržano Svetoj Stolici. Imenovan je postulator fra Antonio Cairoli. Ista je Kongregacija odobrila 11. listopada 1984. da se sudište vodi i u Zagrebu. Nadošle su poteškoće s jugopolicijom a ubrzo je preminuo i o. Cairoli te je tako proces zaustavljen. Novi postulator u osobi msgr. Juraja Batelje imenovan je 4. listopada 1991. Postupak je nastavljen. Od 9. listopada 1981. do 16. lipnja 1993. u Rimu i u Zagrebu održano je 96 sjednica. Za vrijeme toga sudskog postupka brižljivo su prikupljena Svjedočanstva svjedoka (1829 stranica); Dokumentacija, bibliografija i drugi tiskani materijali (103 dokumenta). Za vrijeme sudskoga postupka saslušana su 74 svjedoka: 4 kardinala, 4 nadbiskupa i biskupa, 23 biskupijska svećenika, 7 redovnika, 14 redovnica, 20 Kristovih vjernika laika, 2 nekatolika. Po nacijama: Svi su svjedoci vjerodostojni, a potječu iz različitih sredina i naroda: 61 Hrvat, 6 Slovenaca, 2 Talijana, 2 Nijemca, 1 Mađar, 1 Srbin-pravoslavac, 1 Židov, od kojih su neki bili stražari Sluge Božjega u Lepoglavi te pripadnici ondašnjih državnih vlasti. Nakon što je istraženo 126 arhiva, u domovini i inozemstvu, crkvenih i svjetovnih ustanova, kao i privatnih arhiva, kard. Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup, imenovao je Povijesnu komisiju sastavljenu od 4 stručnjaka i Teološku komisiju sastavljenu od 23 stručnjaka kojima je bilo povjereno proučiti sve spise Sluge Božjega Stepinca te svu dokumentaciju o njemu i o svemu dati sud s obzirom na pravovjerje i ćudoređe u nauku nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Ti su stručnjaci, povjesničari i teolozi, prisegnuli da će savjesno vršiti svoju dužnost, te su nakon obavljena posla položili prisegu da su vjerno izvršili svoj zadatak. Dodatno se vodio postupak o mučeništvu, od 29. svibnja do 6. lipnja 1995., gdje je za nadbiskupa i kardinala Stepinca dokazano,
da je nevino optužen, suđen i osuđen;
da je progonjen u mržnji prema Katoličkoj Crkvi i vjeri;
da je progonitelj tražio njegovo uklanjanje sa stolice zagrebačkih nadbiskupa, i smrt;
da su njegovi liječnici bili uvjereni u trovanje i svjedoci su o tome dali svoje iskaze;
da je jedan liječnik ustvrdio da su i svakidašnji stresovi kojima ga je režim progonio uzrok njegove bolesti;
da je državna vlast onemogućivala slobodan pristup boljemu načinu liječenja;
da je bilo zabranjeno javno u crkvama moliti za njegovo ozdravljenje;
da je režim s nestrpljenjem očekivao njegovu smrt;
da bi bio pošao na liječenje u inozemstvo, ali kao slobodan čovjek, što mu režim nije dopustio;
da je govorio da u okolnostima sustavna progona on ne može ozdraviti;
da je postojao sustavan nadzor nad liječnicima koji su ga liječili;
da je umro na izdržavanju kazne;
da je on sam svoje suđenje nazvao "pravnim ubojstvom nevinog čovjeka";
da je umro opraštajući svojim progoniteljima i neprijateljima Katoličke Crkve;
da se ni jednom riječju ili gestom nije ogriješio o kršćansku ljubav prema svomu bližnjemu ili neprijatelju;
da je državna vlast odredila ukop po odredbama za zatvorenike: pokop u mjestu preminuća, što je promijenjeno tek naknadnim zahtjevima crkvene i svjetske javnosti.
Sve je to potvrđeno i u procesu koji je vodila Sveta Stolica. Tako je svojedobno zagrebačka Stepinčeva Postulatura iznijela bitne točke procesa.
2 - Papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim i mučenikom, tj. dopustio je javno štovanje kardinala Stepinca, mučenika, 3. listopada 1998. u hrvatskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici.
3 - Od tada se vodi proces za kanonizaciju. Prema nedavnoj izjavi Prefekta Kongregacije za svece kard. Angela Amata, prema brojnim medijima, proglašenje bi moglo biti najvjerojatnije do kraja 2015. godine.
4 - Katolička Crkva ima dva procesa: za beatifikaciju i za kanonizaciju. A oba se vode najprije na biskupijskoj, zatim na svetostoličkoj razini. Nije se čulo da bi Sveta Stolica jednoga valjano i autentično proglašena blaženika tijekom vremena dokinula. Redovito se išlo na drugi postupak i na proglašenje svetim. Ako Patrijarh dokaže da Stepinac nije za kanonizaciju, onda bi trebalo dokinuti i beatifikaciju. A ni to se u Crkvi nije događalo!
Pravoslavna Crkva ima samo jedan postupak: odmah i izravno proglašava sveca.
5 - Čudno je kako se patrijarh i arhijereji SPC-a nisu bili javili u vrijeme provođenja postupka u Zagrebu, na primjer javno u katedrali, 17. veljače 1993., kada se radilo o Stepinčevoj beatifikaciji, a bili su „ne malo iznenađeni kad je [Stepinac] proglašavan blaženim“. Zašto tada nisu dostavljena ovakva „pisma“ koja bi sigurno stručne službe pročitale i na njih odgovorile?
6 - Nikada ni za jednoga sveca ili „svetitelja“ nije se tražila suglasnost druge kršćanske Crkve, pogotovo nakon konačna odvojenja, 1204. godine. Odakle sada Patrijarhovo „pravilo“ da takav čin kanonizacije trebaju prihvatiti „i drugi kršćani“? Odnosi li se to samo na Drugi svjetski rat ili i na druga razdoblja povijesti Kristove Crkve?
7 - Bilo bi zanimljivo čuti prihvaća li Patrijarh, na primjer, Drinske katoličke redovnice koje su četnici 1941. godine bacili u Drinu i pobili, a proglašene su blaženima i mučenicama u Sarajevu 2011. godine? Sjeća li se tko je poslan kao predstavnik SPC-a na beatifikaciju?
8 - Zna li Patrijarh da ni svi „drugi kršćani“ ne drže isto i na isti način ni o Gospodinu našemu Isusu Kristu?! Je li u tome osobito bolna rana kršćanske ekumene?!
9 - Srećom, sutrašnja kanonizacija blaženoga Kardinala ne će „ugroziti“ razvoj ekumenskih odnosa između Svete Stolice i SPC-a, kao što je Patrijarh već bio izjavio! (vidi prošli broj Cnak-a).
10 - Zagrebačka bi Stepinčeva Postulatura učinila hvalevrijedno djelo da iz obilne građe izvuče ona srpska svjedočanstva i svjedočenja u korist Srba pravoslavaca. I objavi ih kao posebnu publikaciju. I pošalje ih Patrijarhu i predsjedniku Nikoliću na uvid i na promjenu mišljenja. Da i Patrijarh prihvati kardinala Stepinca kao Sveca ne samo Katoličke Crkve, nego „i drugih kršćana“.
