Na današnji dan, 3. studenoga, po odluci mjesnoga ordinarija nadbiskupa kardinala Vinka, još od 1996. godine,[1] ovdje u sarajevskoj katedrali Presvetoga Srca Isusova u svetoj se Misi sjećamo napose pokojnih nadbiskupa, pomoćnih biskupa i svećenika koji su učlanjenjem ili službom pripadali ovoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji od 1881. do danas, kao i svih pokojnih redovnika i redovnica. Bilo je do sada pokojnih pet nadbiskupa i četiri pomoćna biskupa, od kojih su dvojica postala nadbiskupima u Sarajevu, a treći biskupom u Ljubljani. Da kratko na njih podsjetimo.
Nadbiskupi
Josip Stadler (1843.-1918.), nadbiskup od 18. studenoga 1881. do 8. prosinca 1918. Pokopan ovdje u katedrali. Neki dan - 14. listopada - otvoreni su mu kanonski spisi i u Kongregaciji za proglašenje svetaca. Dao Bog da ga što prije vidimo i na oltaru.
Ivan Šarić (1871.-1960.) Najprije pomoćni biskup vrhbosanski (1908.-1922.), a onda nadbiskup do 1945. u Sarajevu, potom dvije godine s boravkom u Švicarskoj i u Madridu do smrti, 16. srpnja 1960. Kosti mu počivaju u crkvi na Marin Dvoru, od 1997. godine.
Marko Alaupović (1885.-1979), aktivni nadbiskup od 21. svibnja 1950. do 13. siječnja 1970., zatim umirovljenik do smrti, 18. travnja 1979. Pokopan ovdje u katedrali.
Smiljan Franjo Čekada (1902.-1976.), pomoćni biskup vrhbosanski od 6. lipnja 1939. do 18. kolovoza 1940., zatim dijecezanski biskup u Skoplju od 18. kolovoza 1940. do 12. lipnja 1967., pa nadbiskup koadjutor vrhbosanski do 13. siječnja 1970. konačno nadbiskup u Sarajevu do smrti, 18. siječnja 1976. Pokopan u obiteljskoj grobnici na Barama.
Marko Jozinović (1920.-1994.), aktivni nadbiskup od 27. lipnja 1977. do 19. travnja 1990., umirovljenik u Dubrovniku do preminuća, 11. kolovoza 1994. Pokopan ovdje u katedrali.
Pomoćni biskupi:
Osim već spomenutih biskupa Šarića i Čekade, koji su postali nadbiskupima, još su dvojica pomoćnih biskupa:
Anton Bonaventura Jeglič (1850.-1937), u Sarajevu od 14. srpnja 1897. do 24. ožujka 1898., potom aktivni biskup ljubljanski do 1930., umirovljenik do smrti, 10. srpnja 1937.
Tomislav Jablanović (1921.-1986.) od 16. studenoga 1971. do smrti, 10. rujna 1986. Pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Apostolski administrator
Ćiril Kos (1919.-2003.), sedam mjeseci, od 19. travnja do 19. studenoga 1990.
Svećenici
Sjećamo se danas i svih pokojnih svećenika ove nadbiskupije, kojih su imena i kratki životopisi do travnja prošle godine objavljeni u monografiji ili nekoj vrsti Nekrologija svih dijecezanskih svećenika u posljednjih 125 godina.[2] U toj knjizi od 150 stranica donesena su imena 218 svećenika, a od travnja prošle godine do danas preminulo je još šest svećenika: 2007. godine: Jozo Tomić 27. lipnja, Franjo Tomašević 6. kolovoza, Ivan Ćavar 2. studenoga (nađen mrtav u sobi); a 2008. godine: Josip Mikić 2. ožujka, Miodrag Mišković 15. travnja i Stjepan Džalto 24. rujna.
U ovu sv. Misu uključujemo sve pokojne svećenike ove nadbiskupije, od vlč. Viktora Baiera koji je u svećeništvu proživio 68 godina i mogao odslužiti oko 24.720 sv. Misa, ne računajući binacije, kao i vlč. Stipu Barišića koji je pošao na svoju Mladu Misu zakazanu za 9. srpnja 1945., ali je nije doživio, jer je prije mladomisničkoga slavlja bio pokošen partizanskim mitraljezom pred Žepčem.
Općinstvo svetih. I pravo je i spasonosno da ovih dana našega vjerničkog sjećanja na članove opće Crkve: one slavne na svetkovinu Svih Svetih kao i one na putu pročišćenja prema nebeskoj slavi jučer na Dušni dan, danas molimo posebno za biskupe i svećenike, predvodnike puka Božjega. Prikazujemo ovu sv. Misu Velikoga svećenika Isusa Krista - svetoga, nedužnoga, neokaljanoga, odijeljenoga od grješnika i uzvišenijega od nebesa. A svi ostali svećenici, i veliki i mali, danomice prinose žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe svega naroda (Heb 7,26-27). Grijeh postavlja zapreku i zid između Boga i čovjeka. A Isus je jedini moćan ukloniti tu pregradu cijenom svoje neizmjerne krvne žrtve na Kalvariji koja se ovjekovječuje u presvetoj Euharistiji.
I ništa tako i toliko ne pomaže našim pokojnicima - biskupima, svećenicima i svim vjernicima - kao sv. Misa, beskrajna vrijednost Kristove presvete krvi i tijela. I ni na čemu nam naša pokojna braća nisu tako zahvalna kao na ovoj sv. Misi, koja im najviše pomaže ako su potrebni oslobođenja iz čistilišnih nevolja.
Prema učenju Isusa Krista svi ćemo biti podvrgnuti jednaku mjerilu suđenja. Ljubav prema bližnjemu! Ono što smo učinili za gladnoga, žednoga, bosoga, bolesnoga, neukoga, zatvorenoga, za stranca, to će se i nama vratiti u krilo. Što smo namjerno propustili, a mogli dobra učiniti, bit ćemo suđeni zbog svoje sebičnosti, neljubavi, nemilosrđa (Mt 25,31-46). A raskajanu razbojniku Isus izričito jamči „raj“, i to toga istoga dana (Lk 23,43)
U svojoj prispodobi o bogatunu i siromašnom Lazaru (Lk 16,19-31) Gospodin ne navodi da je bogatun učinio ikakvo zlo jadnomu Lazaru koji je svakim danom ležao pred njegovim vratima. Nije ga nikada udario nogom. Nije ga čak potjerao ispred kuće. Ali nije mu nikada učinio apsolutno nikakva dobra: niti ga je ikada nahranio, niti napojio, niti mu dao konačište, niti ga obukao čak ni u rabljenu robu, niti mu čireve zavijao. Bogatun je bio osuđen i našao se „u teškim mukama u paklu“ zato što je Lazara svaki dan očima vidio a nije ga nikada samilosnim srcem primijetio; zato što je pokraj njega dnevno tri puta prolazio, a nije se nikada ganuo na sućut i milosrđe. Jer „moći dobro činiti, a ne činiti - grijeh je“ (Jak 4,17), grijeh koji uzrokuje odjelidbu od Boga.
Pisac Poslanice Hebrejima (11,6) kaže da je „bez vjere nemoguće omiljeti Bogu, jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže“, tj. ne može se spasiti, ako ne vjeruje da Bog postoji i da dobro nagrađuje a zlo kažnjava; da je Stvoritelj-Uzdržavatelj i da je Sudac; da nas je stvorio i da se svakodnevno brine za nas po svome vječnom zakonu; da prati naš život i rad kako bi ga mogao božanski nagraditi.
U ovoj Godini sv. Pavla ovaj nas dan spomena na našu pokojnu subraću svećenike i biskupe, podsjeća na Apostolovo izlaganje vjerskoga nauka o sudu Božjem: dva puta piše da nam je „stati pred sudište Božje“ da svaki od nas za sebe dadne Bogu račun (Rim, 14,10), odnosno „svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“ (2 Kor 5,10). Prva je, dakle, istina da ne možemo mimoići Božju vagu na kojoj ćemo se pojaviti, i gdje će se vagati naša dobra i naša loša djela. Odmah nakon smrti duša ide na sud: zadobiva raj ako je Božjem pozivu pozitivno i raskajano odgovorila, ide u pakao ako nije uopće odgovorila Božjim zapovijedima, a ide u čistilište da se njezina slaba ljubav pročisti od primjesa koje se čiste samo u Božjoj čistionici. A druga je istina da će nam se suditi o Sudnjem danu i uskrslomu tijelu: kako smo kroz tijelo zaradili dobra ili zla. „A kad Sudac sudit stane, sve će tajne biti znane, sve grjehote pokarane“,[3] ali i sve vrline nagrađene!
Katolička nauka o zagrobnom životu. Bio je jedan papa, Ivan XXII. (1316.-1318.), koji se potkraj života priklonio „mišljenju“ protiv općega uvjerenja i teologije i Crkve, da i dobre duše pokojnika, odijeljene od tijela, ostaju „u tamnom zraku“,[4] vide doduše Kristovo čovještvo, ali ne božansku bit i slavu. To će vidjeti tek nakon Sudnjega dana, kada se ponovno sjedine s uskrslim tijelom. Pozivao se na novozavjetnu knjigu Otkrivenja (6,9) koja kaže: „vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu“. Tvrdio je dakle da besmrtne duše, nakon odvojenja od smrtnoga tijela, čekaju sudnji dan, „pod žrtvenikom“, bez kazne i bez nagrade. U više je svojih govora (1331.-1333.) to iznosio. Čak je i knjižicu izdao u kojoj je sve to ponavljao. Dan prije svoje smrti, 3. prosinca 1334., pred skupom kardinala svečano je opozvao svoje privatno mišljenje u apostolskom pismu koje je objavio njegov nasljednik Benedikt XII.[5] U pismu kaže: „Ispovijedamo dakle i vjerujemo da su duše, očišćene i odvojene od tijela, u nebu, nebeskom kraljevstvu i raju, te s Kristom, okupljene u društvu anđela, i prema općem zakonu, gledaju Boga jasno licem u lice, koliko to dopušta stanje i položaj odvojene duše…; nasuprot pak, ono što, i ukoliko, bi odstupalo od postavki katoličke vjere, odredbi Crkve, Svetog pisma ili dobrih običaja, ili od čega toga, željeli bismo da nije izrečeno, te to nikako ne odobravamo nego odbacujemo; a ništa manje i sve što smo rekli i napisali o bilo kojem predmetu, na bilo kojem mjestu i u bilo kojoj ulozi koju imamo ili smo do sada imali, podlažemo odredbama Crkve i naših nasljednika“.[6] Ovdje nam je očito da je svatko podložan nauci Svetoga Pisma i vjeri Crkve, kakva god ranga on u Crkvi bio, i nitko ako želi biti katolik ne može imati drugu vjeru od vjere Crkve.
Stoga mi molimo da duše naše braće, biskupa i svećenika, redovnica i redovnika, koje su odvojene od zemaljskoga tijela, gledaju lice Božje, da bi se jednom ponovno povezale s uskrslim tijelom i uživale svu vječnost u Očevu domu. U tome im pomogle i sve njihove patnje propaćene i sva dobra učinjena na ovome svijetu, a Gospodin im bio milosrdan i milostiv s obzirom na sve njihove propuste i mane. Amen.
