Biskupove propovijedi
25. March 2005.
Foto:
nepoznato

Ne znam ima li ikoje katoličke pobožnosti potresnije, koja više privlači i potiče vjerničku pozornost Božjega puka, od Križnoga puta. Dramatičan je sam križo-putni hod od stajališta do stajališta, od Prve početne nepravedne osude do skromna sprovoda i pogreba u završnoj Četrnaestoj postaji Gospodina našega Isusa Krista.

         Isusovu se Križnom putu sa strahopoštovanjem i ljubavlju rado priključuju i ženske i muški, i posve mladi i posve stari, pa čak i mala radoznala djeca. Kroz korizmene petke, a ponegdje i nedjeljom prije pučke svete Mise, kada se običava obavljati pobožnost Križnoga puta, naše su crkve redovito pune vjernika, koji mole, prigibaju koljena, glasno odgovaraju, pjevaju Gospin plač, paze na riječi predmoliteljeve i duboko se kaju. Temeljni razlog tomu čašćenju Križa jest u prvome redu u onom izvornom Križnom putu, kojim su Isusa na smrt gonili od Gabate do Golgote u Jeruzalemu prije gotovo dvije tisuće godina.

         Ali tomu je dodatni motiv i činjenica što svatko od nas svaki dan nosi svoj vlastiti križ: i fizički i moralni, i osobni i obiteljski, i crkveni i nacionalni: križ nepravde i neuspjeha, boli i nerazumijevanja. Pa sve dok mislimo na Isusovu povijesnu spasiteljsku Muku, lakše podnosimo i svoju sadašnju nevolju i patnju. Sabranije molimo, ozbiljnije se držimo, ne damo se hrđi na našim križnim stajalištima.

         Uostalom, Isus nam je svima rekao da moramo svaki dan uzeti svoj križ na leđa i pomicati se od postaje do postaje. I tko za to od njega pomoć traži, pomoć će i zadobiti i lakše će križ nositi i putem hoditi.

         Na Isusovu Križnom putu uočavamo tri različite skupine ljudi. Da vidimo gdje smo mi.

         Prva je skupina Apostolski zbor. Očekivali bismo da će to biti Isusova tjelesna garda, kompaktna četa izvježbanih pratitelja, koja će spremno priteći u pomoć kad mu bude najpotrebnije, prema Gospodinovoj volji i odluci. Međutim, nije se tako dogodilo. Kad su vidjeli ljude naoružane kopljima i toljagama, predvođene Judom izdajnikom, jednim od Dvanaestorice, učenici se iz sna probudiše i na brzinu okupiše oko Isusa u vrtu. Petar je čak pokušao svjetovnim mačem dokazati, i to protiv cijele mračne kohorte, da je imao pravo kad se onako isprsio na Posljednjoj večeri. Ali mu je Isus spriječio takvu fizičku obranu i mačevni obračun. Dapače, Gospodin se sam mirnim riječima zauze za sav Apostolski zbor: «Ako mene tražite, pustite ove da odu» (Iv 18, 8). Samo što nisu oni otišli onako spokojno, nego posve škandalozno: «Tada ga svi učenice ostaviše i pobjegoše» (Mt 26, 56), spašavajući brzim nogama izgubljene glave. Kroz sve vrijeme Križnoga puta, nema u blizini ni jednoga od Dvanaestorice, osim apostola Ivana, Gospina novoga sina, Isusova svjedoka i sudionika od početka do kraja. A tu, na tome Putu, svi su se trebali pokazati hrabrim borcima. To je Isus očekivao! Na muci se vide velikani!

         Petar na dvorištu pred Kajfinim domom, pred onim jadnim sluškinjama, jadno niječe da se uopće pozna s Isusom čovjekom: Ne poznam toga čovjeka!, kamoli Isusa Proroka i Boga. Drugi se apostoli posakrivali po skrovištima u Jeruzalemu, a neki, razočarani gubitkom vremena u trogodišnjoj Isusovoj školi, pobjegli u Betaniju i Betfagu.

         Međutim, najgori i najprljaviji posao, koji je mogao učiniti učenik Učitelju, izveo je žalosni Juda Iškariotski. Sveto Pismo ne kaže da je Veliko vijeće salijetalo i podmićivalo Judu da Isusa izda, nego je on sam osobno, svojom glavom i voljom, pješke otišao od Isusa s Posljednje večere, legitimirao se starješinama narodnim i upitao ih što će mu dati da Učitelja preda njihovu prohtjevu. Juda, buntovnik što Isus nije ispunio njegovu volju, ostao je razočaran  Isusom i njegovom naukom. Izgubio vjeru u Mesiju i Sina Božjega. Prihvatio šapat đavla. Zamrmljao protiv Isusova govora o kruhu života, o presvetoj Euharistiji, i odlaskom iz apostolske zajednice želio je - gle sad ove! - unovčiti svoga Učitelja. Presvetu Hostiju Euharistije s Posljednje večere zamijenio je okruglom novčanom «kovanicom lažnih bogova» ovoga svijeta. Novac je odigrao pretužnu ulogu u Judinu životu. Pao je na šaci srebrnjaka, kojima nije mogao zaštititi svoju kožu, a mogao je lako izgubiti svoju dušu.

         Kaže jedan uglednik da je iz staroga svijeta još samo jedna valuta u suvremenom monetarnom fondu i optjecaju, koja nikada ne zastarijeva, a to je novac zvani «judnik», Judin srebrnjak, deviza kojom se ne izdaje samo neka tajna, ne privodi na suđenje samo neki čovjek, ne svjedoči na sudu protiv pravednih ljudi, nego se time udara i na samu Božju pravdu i zakon. Je li moguće, ljudi Božji, da srebrnjaci postižu više nego svi odvjetnici Istine i svi zagovornici Pravde na ovome svijetu?

         Kad se danas govori da u društvu ima korupcije, onda se misli o stjecanju novca na nepošten, pokvaren način. Mito bi bilo kao neka  kuvertirana nagrada službeniku za uslugu učinjenu na nečist i nečastan način. Potkupnina pravde da se sudski izrekne nepravda, podmazivanje laži da se medijski prikaže kao istina, ucjenjivanje poštenjaka da se pred svijetom prizna nepoštenim. Da oni unaprijed daju ostavke na svoje dužnosti, kao da ih visoki predstavnici nisu kadri obespraviti i ovako i onako. O kako smo se posljednjih godina naslušali priča o podmićivanju s raznih strana protiv ljudskoga dostojanstva.

         Druga je skupina židovska svjetina. U nju se ubrajaju svi po redu od uzvišenih velesvećenika, punca Ane i zeta mu Kajfe, preko 70-ak glavešina Sinedrija ili Velikoga vijeća (pismoznanaca i farizeja, svećenika i saduceja i starješina narodnih - kakve li koalicije!), pa preko onih dvorišnih sluškinja koje napastuju Petra, plaćenih žena-narikača koje Isus prekorava, Šimuna Cirenca koji je primoran Isusu nositi križ, podjarene mase koja izbezumljeno izvikuje: «Krv njegova na nas i na djecu našu» (Mt 27, 25; Dj 5, 28), preko rugača i ismjehivača Heroda Antipe pa sve do zloglasnih razbojnika i u suđenju i u umiranju. Kao da su svi pomahnitali. Izgubili glave i poštenje. Eto kako su zaluđeni da su narodni glavari, nakon smrti Isusove na križu, tražili od Pilata da se stavi straža na grob i da se grob zapečati. Da se ne može ni u grob ni iz groba. I Pilat dopustio stražu i carske pečate. Ali kad je Isus slavno uskrsnuo, njima nije preostalo drugo - ostajući dosljedni svojoj zloći - nego posegnuti za starom metodom, da ovećom svotom novca podmite vojnike i preokrenu i zataškaju Istinu. A i kako bi drukčije? Ali u savjetu glavara svećeničkih i starješina narodnih ima nekoliko uočljivih protuslovlja. Savjetuju stražare da kažu: dok su oni spavali da su učenici mrtva Isusa ukrali. Neuvjerljiv savjet: stražari ne smiju spavati na straži, pa čak ni na "zapečaćenu" grobu tako opasna Protivnika. Za to se plaća glavom. A, drugo, ako su spavali, kako su mogli vidjeti da su to učinili upravo Isusovi učenici. A, treće, ako bi se slučajno bunio i uznemirio rimski guverner, židovski će mu vijećnici i narodne starješine začepiti usta, naravno opet drevnom metodom i suvremenom monetom. A vojnici mogu i dalje bezbrižno spavati.

         Ali vidimo, Bogu hvala, i nekoliko autentičnih kapi ljubavi u kaljuži ljudske mržnje i korupcije. Ne možemo ih ne spomenuti. Tu su dvojica starih i sijedih sinedrijalaca, Nikodem i Josip iz Arimateje, koji se opredjeljuju za Isusa, makar i u trenutku njegove smrti i na njegovu sprovodu, gdje nisu žalili ni kvintal pomasti, ni vlastiti novi grob, i makar izgubili penziju Sinedrija. Tu je raskajani razbojnik na križu, koji moli-kumi Isusa da ga se sjeti u raju. I sjetio ga se Isus i doveo ga u raj!

         Treća je skupina rimska ili tuđinska vlast. Tu je svemožni i bahati sudac Poncije Pilat. Pilatova žena koja opominje svoga muža da se ne miješa u status Pravednika toga. Tu je rimska kohorta vojnika na čelu sa satnikom Longinom, koji je, zemljotresom potresen, priznao Sina Božjega. Pa ta tuđinska vlast i nije ni za što drugo u Svetoj zemlji nego zato da nepravedno i nepošteno stekne što više nečista blaga. Pravda joj je na vrbi svirala, a Istina zadnja rupa na svirali. Pilat je to javno dokazao u procesu i suđenju Pravednomu i Istinitomu.

         Kažu da je jedan od najgramzljivijih zlatohlepaca bio rimski državnik i vojskovođa Marko Licinije Kras, zvani «Bogatun». Eto kakav je bio: kada su ga Parti uhvatili i čuli da mu je zlato iznad svega, onda su ga oblijepili zlatom, ali iznutra, salili nekoliko litara vrela zlata na usta kroz grlo, da se zlata zasiti. Možda je samo politički gubernator i nemilosrdni sudac Pilat bio gladniji zlata i gadniji prema Pravdi i Istini.

         Međunarodne snage, vlasti i ovlasti, i one opisane u Bibliji i ove današnje koje kažu da im je Dayton - «biblija», oslonile su se na uobičajeni postupak da smrve ne jednoga pojedinca, u zatvoru ili izvan zatvora, nego jedan narod, a to je fizička prisila, nerazumne kazne, a te su kazne ili oduzimanje novca ili podmićivanje novcem:

         da rukom potpišemo da se svoga jezika odričemo,

         da svoj križ na gradinama rušimo,

         da njihov naopaki sustav i besmislene reforme prihvaćamo,

         da svoje narodne zadaće svojevoljno zaniječemo,

         da klečimo pred njima koji misle da je sav svijet njihovo vlasništvo i da će nam sve dati ako se njima poklonimo,

         da nam legalno izabranim predstavnicima pritvor produžuju, jer se druže s crkvenim predstavnicima u ovoj zemlji. Izdrži, brate u vjeri, molim se raspetomu Kristu pod ovim Križem na Humu i za tebe i za sve koji ovomu narodu nastoje pravedno i požrtvovno pomoći protiv nepravdi ovoga svijeta.

         Osim toga, u tome se svemu priziva na najjače ljudsko sredstvo - na suđenje, i ono međunarodno i ovo domaće. I tu, biva, svatko mora šutjeti ko zaliven makar se vodio i najnepravedniji proces i makar se pred takvo suđenje izvodili predstavnici jednoga naroda i makar se lakrdijski sve završilo. Oni koji misle da se za novac može postići bilo koja stvar, očito su i spremni za novac učiniti bilo koju stvar:

         da se mogu izvoditi zaštićeni i podmićeni svjedoci,

         da se mogu izricati presude izvan zdrave pameti.

         O ljudska bijedo, kakve li si sve vrste ropstva spremna počiniti za šaku srebrnjaka!

         Pa čudi nas kako ti voditelji suda ne vide da će se sve doznati. Oni se ne boje i kada se sve dozna, jer tko ne razlikuje poštenje od nepoštenja, pravdu od nepravde, istinu od neistine, njemu je svejedno ili se doznalo ili ne doznalo. Ta je li im uzornik s jeruzalemskoga tribunala poručio kako će se držati i kako će skeptično govoriti, i to u lice Istini: «Što je istina?» (Iv 18, 38). Baš me briga za istinu pred praktičnim snalaženjem u mutnim vodama globalnoga politikanstva.

         A Isus nije ni protiv čega digao svoj božanski glas kao protiv nepoštena i nepravedna stjecanja bogatstva, protiv moralne korupcije čovjekove. Čak je takvo bogatstvo nazvao đavlom, mamonom.

POVEZANI ČLANCI

27. svibnja 2007
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

27. svibnja 2007
Biskup Ratko Perić