Večeras smo na Humcu, gdje naš stariji i poštovani subrat, redovnik i svećenik fra Hadrijan Sivrić, slavi 60. obljetnicu svoga svećeničkog ređenja ili dijamantnu sv. Misu. Bilo s obiljem Božjega blagoslova, dragi fra Hadrijane!
Red đakonata podijelio je našemu jubilarcu mjesni biskup Petar Čule u Mostaru 28. rujna 1947., a red prezbiterata biskup Pavao Butorac u Dubrovniku 18. travnja 1948. Bilo je dogovoreno da će na mladoj Misi, zakazanoj i slavljenoj tjedan dana nakon ređenja na Služnju, župa Čitluk, propovijedati biskup Čule. Ali kako je tri dana prije fra Hadrijanove Mlade Mise biskup Petar bio uhićen (22. travnja 1948.) te na montiranom komunističkom procesu u Mostaru osuđen na 11 i pol godina zeničke robije, biskup nije mogao mladomisniku održati naumljenu propovijed.
Kad sam u travnju ove godine u vrijeme krizme ovdje na Humcu prvi put čuo za tu vijest, dobrohotno sam se stavio na raspolaganje našemu slavljeniku da bih mu, gdje bude slavio svoju dijamantnu Misu, umjesto neodržane propovijedi svoga prethodnika biskupa Petra, rado izrekao slovo zahvalnosti na ovakvu slavlju. Slovo zahvalnosti na ustrajnosti! Tako je i došlo do ove današnje vanjske proslave, koja se podudara s fra Hadrijanovim rođendanom. Srdačno zahvaljujem i patru Hadrijanu koji je na sve ovo pristao, i svoj braći koja su upriličila ovo liturgijsko slavlje.
Gledajući u bogati životopis našega jubilarca oca Hadrijana primjećujemo da je filozofiju i teologiju u vrijeme rata i poraća, od 1942. do 1949., uz dvogodišnji prekid vojne obveze (1945.-1947.), pohađao i polagao čak na sedam mjesta: u Mostaru, na Humcu, Čerinu, Čitluku, Sarajevu, Zagrebu i u Dubrovniku. A u 43 pastoralno aktivne godine obavljao je čak 18 što redovničkih što pastoralnih svećeničkih službi: gvardijana, ekonoma, definitora, savjetnika generalova delegata, a službu kapelana, župnika i voditelja župnih radova na 9 mjesta: u Mostaru, Međugorju, Širokom Brijegu, Posušju, Duvnu, Grudama, Humcu, Nevesinju, Slanom, sve do svoga umirovljenja 1992. godine. Red je i na ovako vanjski način izraziti osobito poštovanje i iskazati slavljeniku zahvalnost za sve dobro koje je učinio u ovoj mjesnoj Crkvi hercegovačkoj.
A današnje nas Evanđelje zove da s Humca prijeđemo u Cezareju Filipovu, kamo je Gospodin Isus u svoje doba doveo svojih 12 učenika - apostola da provjeri što su zapamtili od njegova učenja, da ga sami pitaju što im je nejasno, da im prenese posljednje upute prije svoje smrti.
„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (Mt 16,15), obratit će im se Isus svima zajedno nakon što ih je upitao što narod misli o njemu. Isus želi da se oni osobno uvjere i pojedinačno izjasne. Neka ispovjede svoju vjeru i svoj ljudski i učenički odnos. Prvi je odgovorio Petar Šimun, sin Jonin: „Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). Nije trebalo dalje. Svi su pristali uz tu Petrovu definiciju, koja uostalom nije od njega, nego nadahnuta od Boga, kako je to odmah sam Gospodin protumačio.
Dragi fra Hadrijane! I vi ste prije 70 godina, još daleke 1939. u obitelji svoga oca Ilke i majke Matije kao njihov sin, po krštenju Jozo, čuli Isusov upit: „A ti, što ti kažeš tko sam ja?“ Vi ste i kao dječak u obitelji i kao đak na Širokom, i kao član Hercegovačke franjevačke provincije s imenom fra Hadrijan, i kao student teologije uvijek Isusu vjernički i ustrajno odgovarali: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ A bio je čin razuma i srca tako odgovarati u ona vučja vremena kada se na svoj državnoj razini fizički zatiralo ime Isusovo, bezumno nijekala njegova povijesna opstojnost, a na njegovo veličanstveno djelo, Crkvu, udarilo sa svih strana svim nasiljima progona i zatvora, klevete i laži.
Tu su Vas vjeroispovijed učili vaši roditelji. To ste u gimnaziji i u bogosloviji produbljivali. To ste poučljivo prihvaćali i odlučno na Gospodinov upit ponavljali: „Da, Gospodine! Ti si Krist - Pomazanik, Očev izaslanik u ovaj svijet. Utjelovio si se da spasiš ljude od grijeha, od đavla i od smrti vječne. Jedini Spasitelj svijeta! Ti si Sin Boga živoga! Jedinorođeni a nestvoreni Sin od vječnosti, u vremenu začet po Duhu Svetom iz Djevice Marije u Nazaretu i rođen u Betlehemu prije 2000 godina.“ Ispovijedali ste svoju vjeru u Krista: „Ti si Spasitelj koji si nas otkupio krvlju svojom i opravdao uskrsnućem svojim.“
Nakon 9-godišnje pripreme, uključujući posebno i one dvije godine vojske, pronađeni ste prikladnim da to i svećenički svjedočite. Isus vas je uzeo u svoju prezbitersku službu: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas, da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane“ (Iv 15,16). Pozvao vas je po službenicima Crkve da kao svećenik u toj istoj Crkvi:
propovijedate njegovu nauku i u vjernicima, braći i sestrama svojim, učvršćujete vjeru katoličku – eto svećeničke službe naučavanja;
da dijelite sv. sakramente, osobito da prikazujete Isusovu misnu žrtvu koja je jednom zauvijek prikazana, ali je stalno ponazočivana na našim oltarima na slavu Božju, a za nas grješnike, na oproštenje naših grijeha - eto službe slavljenja sv. sakramenta;
da ravnate dijelom naroda Božjega koji vam je kao župniku bio povjeravan – eto službe upravljanja.
Bila su to, ne baš kratka, vremena kada je trebalo spašavati jedinstvo Crkve, vidljivo očitovano u Petru, kamenu, dragom kamenu; jedinstvo kojemu se prijetilo i izvana i iznutra, a koje je prvo obilježje njezine opstojnosti: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
Šezdesetu obljetnicu misništva obično nazivamo dijamantnom. Zašto? Zato što je dijamant dragi kamen. Isus uzima dragulje kao usporedbu za traganjem za Kraljevstvom Božjim (Mt 13, 45-46). A više je značajki dijamanta pa tako i ovoga dijamantnog jubileja?
Prvo, dijamant je otporan. Nikakva kiselina ili kalina ne može dijamantu naškoditi, promijeniti mu izgled ili sadržaj. Može se na visokoj temperaturi raspasti, ali se sam od sebe ne može pokvariti. I kažemo li: otporan ko - alem-kamen!
Dragulj vjere. Dijamant je slika naše kršćanske vjere.Vjera je Božji dar i naše prihvaćanje i suradnja s tim darom. Bog od nas traži da u njega potpuno vjerujemo: da On postoji i da je Sudac naše savjesti i djelovanja. Sumnja nagriza vjeru, a nevjera je uklanja iz našega života. Vjera se ne smije nikada ničim pokvariti, zablatiti, omalovažiti. Zato dnevno u krunici molimo: "Isus, koji neka nam umnoži vjeru"!
Drugo, dijamant je čvrst. To je najtvrđi kamen, kristal i predmet na ovome svijetu. Nema ništa tvrđe od dijamanta. Dijamantom možeš klesati što god hoćeš, a ne možeš ničim uklesivati slova u dijamant. Možeš ga brusiti, ali on ne dopušta da se po njemu piše. On je sam dragocjeno slovo. Dijamanti su tvrđi od zuba. A znamo da zubi ostanu u zemlji neraspadnuti milijunima godina.
Dragulj nade. Dijamant je zato simbol našega kršćanskog ufanja koje mora biti čvrsto, nepokolebljivo. I nada je Božji dar i naše prihvaćanje toga dragulja. Kad izgubiš nadu u pobjedu dobra, istine i pravde, potonule su ti lađe. Još nam samo nada preostaje ako smo sve drugo izgubili. Nada preko groba, preko smrti. Nada u vječni život, da će nam Bog, pravedan Sudac, dati nagradu za naše radnje i patnje. Nada je naša uskrsnula, Krist Gospodin! Svaki dan molimo u krunici: "Isus, koji neka nam utvrdi ufanje!"
Treće, dijamant je poziran. Dragulj zvani prozirac jest najskupocjeniji dragi kamen. Obično je bez boje, proziran, gust i čvrst. Kad svjetlost uđe u dijamant, onda iz njega izlazi izlomljena u mnoštvo boja. U mraku ne svijetli, nego samo na svjetlu, odražava svjetlo…
Dragulj ljubavi. Dragulj prozirac jest slika kršćanske ljubavi. I ljubav je Božji dar i naša suradnja s njim. Ljubav očituješ time da vladanjem odražavaš Božje svjetlo na stotinu načina, kao u dragulju: da nema zakulisnih igara, da nema dvostrukoga lica, dvoličnosti, farizejštine, nepoštene igre bez granica. Prava je ljubav prozirna, čitljiva, uvijek ista, i danju i noću, i pred drugima i sama. Mi to molimo od Boga: "Isus, koji neka nam usavrši ljubav!“
Dragi jubilarče, mi danas, prigodom ovoga Vašega dijamantnog slavlja, zahvaljujemo Bogu na njegovu daru i dragulju vjere, ufanja i ljubavi, kojima Vas je obdario kao i na tome što ste i Vi svojim redovničkim i svećeničkim životom odgovorili na te Božje darove i što ste položili u kušnjama koje su Vas u Vašem 60-godišnjem svećeničkom životu zahvaćale.
Neka Vaša vjernost Katoličkoj Crkvi, Franjevačkom redu u Crkvi, osobito Vaše raznolike patnje na ovoj hercegovačkoj zemlji Vama pribave nove Božje milosti, a svima nama zasluže kod Boga još više potrebna crkvenog jedinstva i mira, i urode obilnim duhovnim zvanjima, svećeničkim i redovničkim i u Hercegovini i u hrvatskom narodu. Amen.
