Vijesti
12. October 2019.
Foto:
Arhivski snimak

Dana 10. listopada 2019. dijecezanski bogoslovi sarajevske Bogoslovije, njih dvadeset i četvorica, pošli su s duhovnikom don Milenkom Krešićem, svećenikom Trebinjske biskupije i profesorom Crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, na duhovne vježbe u Bijelo Polje kod Mostara. Duhovne su vježbe održane u duhovno-pastoralnom centru „Emaus“. Bilo je to bogoslovima novo iskustvo za koje su se još više pripremili s obzirom na to da su ovakve trodnevne vježbe jedna od bitnih točaka u godini jednoga bogoslova, svećeničkoga pripravnika. Duhovne je vježbe vodio fra Damir Pavić, tajnik franjevačke provincije Bosne Srebrene. Fra Damir je za svaki dan uzimao po jednu temu, koju je smatrao bitnom u svećeničkom zvanju. Duhovne su vježbe počele svetom Misom koju je predvodio kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup. On je osobito istaknuo ozbiljnost ulaska u duhovne vježbe, s pouzdanjem u Boga i spremnošću na suradnju s duhovnim vođom. U prvom je razmatranju bilo govora o zvanju, njegovu nastanku, procesu, učvršćivanju, a u drugom razmatranju fra Damir je govorio o važnosti molitve, posebno osobne molitve Bogu. Ostala razmatranja odnosila su na prijateljstvo i korištenje svoga vremena. Sve tri večeri bogoslovi su u šetnji u prekrasnom vrtu razmišljali o dnevnim temama toga dana. U subotu 12. listopada svetu je Misu predvodio biskup iz Mostara msgr. Ratko Perić. On je posvijestio bitan odnos između Isusa i Marije na naravnom i na nadnaravnom planu. I odnos između Marije i nas vjernika, njezine duhovne djece. Posljednji dan duhovnih vježbi 13. listopada svetu smo Misu slavili u župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova sa župnikom don Josipom Galićem i župljanima. Euharistiju je predvodio fra Damir, a s njim su koncelebrirali don Josip i don Milenko. Fra Damir se u propovijedi prisjetio svoga djetinjstva, kako je čuvao ovce i kako upravo kao i Isus želi ispričati jednu prispodobu da narodu približi sliku pastira. Ovčica koja zapne u trnje treba pomoć. Tako i mi u svome trnju, u grijesima, trebamo pomoć Isusovu. On nas oslobađa od grijeha, od svakovrsna trnja u koje običavamo odlutati. Poslije ručka i iskrene zahvale fra Damiru, koji nam je dao poticaja kako ustrajati na izabranu putu, zahvalili smo Srcu Isusovu na ovim duhovnim vježbama. Pozdravivši osoblje Emausa, koje nas je vedro dočekalo i radosno posluživalo, u večernjim satima vratili smo se u Sarajevo, zahvalni poglavarima Bogoslovije, koji su nam omogućili ovaj trodnevni izlet u Emaus i pravo duhovno osvježenje.

(G. P.)

Prenosimo propovijed biskupa Ratka:

ODNOS IZMEĐU ISUSA I NJEGOVE MAJKE

Isus je bio u Nazaretu 30 godina. Nakon Josipove smrti imao je unosan zanat, postolarski. Plaća svakoga tjedna redovito kaplje. Mogao je uzdržavati i sebe i mamu i još druge sirotinje.

Prvo - najednom podiže glavu i kaže majci da odlazi. „Kuda, sine?“ - Propovijedati Kraljevstvo Božje! „Gdje ćeš stanovati?“ - Gdje lisice i ptice!? „Kako ćeš se hraniti?“ - Kako lisice i ptice! Niti siju niti žanju! I ode. Cijelo mjesto buba: što je onomu Marijinu Isusu? Uvijek je bio zdrave glave, a gle sada - neprotumačivo!

Drugo - poče propovijedati a da se nije javio pismoznancima i farizejima. Bilo je to vrlo riskantno. On preuze rizik na sebe ne samo da im se ne prijavi i od njih ne zatraži jurisdikciju i kanonsku misiju, nego direktno udari na njih svojim govorima, prispodobama, tumačenjem Biblije. Nije propuštao prilike a da ih ne ošine kakvim neočekivanim izrazom: licemjeri, leglo gujinje, jao vama! Kako će očekivati da će imati uspjeha? Zatvorit će ga, ubiti ili proglasiti izvan pameti treći dan, a ne treće godine. Narod iz dana u dan buba: što je ovomu sinu Marijinu?

Treće - poče Isus okupljati oko sebe, kao učenike, neuke ribare – Šimuna i Andriju, Jakova i Ivana, mrskoga carinika Mateja, u službi rimskoga cara, nacionalističkog bankara Judu… Tko će od takvih sljedbenika očekivati da uspije u društvu, i to u religiji? Narod i dalje buba: što je ovomu Marijinu sinu?

Vratimo se na Markovo Evanđelje:

„I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo, te nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju, jer se govorilo: "Izvan sebe je!" (Mk 3,20-21). Ili po Ivanu: „Mnogi od njih [Židova] govorahu: 'Đavla ima pa mahnita! Što ga slušate?'“ (10,20).

Što se dogodilo? Ljudi počeli svašta pričati o Isusu; da je „izvan sebe“, da nije zdrava mozga, da je skrenuo... in furorem versus est, insanit. Egzegete ovomu vide paralelizam u Ivana, gdje govorahu: „Đavla ima“ – Daimónion ehei. I vjerojatno se dogovorila braća, to jest daljnji rođaci, poveli i majku Mariju, koja je najslobodnija Isusu pristupiti, da ga "obuzdaju", svežu i vode kući. Kako strašne riječi! Majka, kao i svaka prestrašena majka, samo se trese od predosjećaja pred onim najgorim. Tako nekako naslućuje sv. Marko. Doista neobično. Što se stvarno dogodilo, kako se Isus ponio, da su ljudi počeli tako pričati, ne znamo. U svakom slučaju dogodilo se nešto vrlo čudno, što nije bilo svakodnevno u Isusovu životu. Kakav mu je bio nastup, geste, kakav govor, kakvo vladanje - evanđelisti nam ništa podrobnije ne prenose, samo sv. Marko izvješćuje kako se u narodu govorilo, svjetina pričala da je Isus „izvan sebe“. Možda je Isus imao neku posebnu ekstazu - exéste jedinstven doživljaj, kao što je imao preobraženje na gori, a to nitko drugi nije mogao pratiti ni razumjeti. I onda počela popularna dobacivanja. Sve gore od gorega, kao bljuzgarije iz busije na internetu. Kako bilo da bilo, takvo je brujanje duboko pogodilo i ubolo u srce Blaženu Djevicu Mariju. Ne kaže evanđelist da je Isus dopustio da ga obuzdaju. On je obuzdao mnoštvo tumačenjem da on izbacuje Beelzebula iz ljudi i zaključuje: „I pohuli li tko na Duha Svetoga, nema mu oproštenja, krivac je grijeha vječnoga. Jer govorahu: 'Duha nečistoga ima'“ (Mk 3,29-30).

Zašto Isus ne izlazi van? Ovo Markovo 3. poglavlje završava: „I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: 'Evo vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!' On im odgovori: 'Tko je majka moja i braća moja?' I opkoli pogledom one koji su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: 'Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka'" (Mk 3,31-35).

1. - Okupljanje oko volje Božje. Zašto su ga majka i braća zvala da izađe iz kuće, ne znamo. Isus svraća govor u drugom smjeru. Ono što Gospodin traži od drugih, da se odreknu sebe, svojih, sve po­radi Kraljevstva nebeskoga, to i sam čini. On voli svoju majku, zahvalan joj je na njezinoj ljubavi, odgoju, brizi. Ali on se izdiže iznad naravno-tjelesne veze. Njemu je važniji, najvažniji, Otac nebeski. Isus je već najavio svoj raskid s majkom i odreknuće u tome pogledu, ne samo u Nazaretu prigodom odlaska, nego i na svadbi u Kani Galilejskoj. Ovdje jasno i glasno ponavlja da nije bitno tko te rodio, nego je bitno i nepobitno tko te stvorio, obdržavaš li Božje zapovijedi - to je volja Božja. A to je Bog Otac, izvor svega stvaranja i svakoga dobra. Isus svojim neizlaženjem iz kuće poučava i svoju majku neka ga se do kraja odrekne u fizičko-osjećajnom smislu. Oboje trebaju vršiti samo volju Očevu, svatko na svoj način. Zato Isus opkoli pogledom i reče da su njegova majka, sestre, braća oni koji ispunjuju Božju volju koja se očituje u poznatom zakonu, dekalogu. Čini nam se kao da ovom rečenicom Isus prelazi preko Marijina majčinstva, kao da ga nedostatno ističe. Je li volju Božju mogao pohvaliti, a rođenje od Marije ne ispustiti? On je time na poseban način pohvalio svoju majku, jer ako itko vrši volju Božju, to je njegova rođena majka, koja se prema Gospodinu nikako drugačije nije ponašala nego ponavljajući: Neka mi bude volja tvoja, Bože moj! Prema tomu, Marija je Isusova mati ne samo u fizičko-porođajnom smislu, nego i u okviru ovih novih duhovnih odnosa prema volji Oca nebeskoga.

Ne će Isus nikada reći: a tko je Otac moj? Jer je samo jedan Otac s kojim se sve ostalo i svi ostali uspoređujemo. Mi smo Božji stvorovi, odnosno sinovi Oca nebeskoga ako vršimo njegovu svetu volju.

2. - Isusova pohvala Mariji. „Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao. On odgovori: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11,27-28).

Anonimna žena u puku ostala je pogođena nekom Isusovom riječju ili cijelom propovijeđu: I nije mogla odoljeti a da ga pred svim pukom glasno ne pohvali. A ne hvali izravno njega nego upire prstom u njegovu majku koja mora biti silno ponosna i blažena što ima ovakva sina. Kako bi ta žena bila blažena kada bi i ona imala takva sina kao što je Isus, a možda je bila nerotkinja ili je rodila nekakva neukrotiva baksuza.

Isus prihvaća ženinu pohvalu o svojoj majci. On to ne odbija, ne prelazi preko nje, uključuje je u svoj odgovor. Ali on se ne zaustavlja na naravnom redu, na utrobi i na prsima majčinim. Njega ne zanima toliko meso i krv. Njega interesira rođenje od Boga. Interesiraju ga oni koji nisu rođeni ni od krvi ni od mesa ni od volje tjelesne, nego od Boga (Iv 1,13). Zato i kaže da je blaženiji onaj koji se rađa od Boga, a to su oni koji riječ Božju slušaju i čuvaju. I ovdje možemo ponoviti istu misao koju smo gore spomenuli: Ako je igdje Isus pohvalio svoju majku, to je učinio ovdje, smatrajući je na naravnom planu - blaženom, na nadnaravnom - blaženijom! Ona je slušateljica i služiteljica Božje Riječi. A ta je Riječ - sam Isus Krist.

3. - Temelj celibata. Iz ovoga Isusova odgovora jedan neobičan zaključak. Zar ti se ne čini da i ovdje Isus donosi temelj zavjetovanu neženstvu, neudaji, celibatu „poradi Kraljevstva nebeskoga“? Oni koji rađaju u redovitoj i zakonitoj ženidbi mogu biti blaženi. A oni koji se odriču naravne ženidbe radi nadnaravna beženstva mogu biti blaženiji. Ako se dakle uspoređuje zakonita ženidba i ozakonjeno beženstvo, onda ženidba može biti blažena, a celibat kao osoban izbor - zavjet iz nadnaravnih motiva - može biti blaženiji. Na drugom mjestu Gospodin govori da „ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati" (Mt 19,12). Isus te ne nagoni da to shvatiš, nego da misterij prihvatiš, ako hoćeš. Ova misao – „koji sami sebe onesposobiše“ može se odnositi upravo na one koji su se sami nepodijeljena srca, kako Crkva propisuje, posve opredijelili kao đakoni i svećenici za naviještanje Božje riječi, za slušanje Božje zapovijedi, za čuvanje Božje blage vijesti, za širenje Evanđelja. Oni mogu biti blaženiji od naravna statusa ženidbe. Tko može shvatiti, neka shvati!

        

 

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE